Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Krunoslav Vrbančić, vlasnik autoelektričarske radionice Autoelektrika Kruno

Isti dan maturirao i postao obrtnik!

Krunoslav Vrbančić rođen je 1977. godine u obiteljskoj kući u Klokočevcu, u kojoj se i danas nalazi njegova autoelektričarska radionica. Nakon osnovne škole u Bregani krenuo je u Zagreb, obrazujući se za autoelektričara. Ljubav prema elektrici općenito prenio mu je otac, koji je radio kao električar i šef ekipe tenkovskog pogona u tadašnjem Remontnom zavodu. Početkom ožujka obilježit će 25 godina postojanja i uspješnog poslovanja svoje privatne radionice. Međutim, napominje Kruno, svega toga ne bi bilo, kako je i inače u životu, bez potpore i razumijevanja njegove supruge Nives, inače profesorice hrvatskog i francuskog jezika.

Kada ste točno otvorili svoju radionicu i krenuli u obrtništvo?

Trajalo je u ono vrijeme par mjeseci da dobijem i službene papire, a na obrtnici je datum početka rada 10. ožujak 1997. godine. Dakle, imao sam 19 godina kada sam otvorio svoju radionicu. Taman sam završio srednju elektrotehničku školu, krenuo na elektrotehniku, završio za elektrotehničara specijalista, a kasnije odradio i smjer za autoelektričara majstora specijalista. Sve uz rad, jer sam se i dalje želio obrazovati kako bih sve dignuo na višu razinu. Ostaje žal za fakultetom, odnosno visokim obrazovanjem, ali tada mi je prioritet bio rad u radionici zbog financijske situacije, a tu onda više nije bilo dovoljno vremena za posvetiti se fakultetu.

Malo kome to uspijeva...

Nažalost, tako je. Kad krenete u posao koji od vas zahtijeva puno radno vrijeme, a često i više od toga, teško je sve uskladiti.

Tu je baš zanimljiva ta priča s datumima. Ispričajte kako se to dogodilo.

Taman kada smo nakon završetka srednje škole trebali ići po svjedodžbe, ja sam u Samoboru čekao svog prijatelja iz razreda da mi ju donese iz Zagreba i čim je on došao otišao sam u tadašnju općinu da probam isti dan otvoriti obrt. Dakle, čim sam dobio taj potreban papir, za 15-20 minuta bio sam, 2. siječnja, u gradskom uredu i otvorio prvi obrt. Zgodna priča.

Kakvi su bili počeci? Kako ste, tako mlad, dolazili do "klijenata"?

Pomoglo je to što je i otac bio u tom fahu, poznat u struci, pa se povjerenje klijenata koji su trebali naše usluge gradilo i na tome. Jer, ja sam kretao od nule, kako se kaže, ali tata je imao reputaciju i krug ljudi koji su znali što znamo i možemo. Naime, tada smo imali alate za ondašnja klasična vozila, no i autoelektrika se tada počela značajnije mijenjati, dolazila su sve sofisticiranija vozila na tržište pa je trebalo ulagati u novu aparaturu, ponajviše radi dijagnostike. Taj početak nije bio lagan, jer trebalo je sve pratiti i infrastrukturom, novim tehnologijama, stvarati baze podataka, educirati se za drukčije vrste poslova... Uglavnom, kao da opet krećete ispočetka.

Kako ste to financijski rješavali?

Bilo je teško zato što, da biste mogli dobiti neki kredit za ulaganje, najprije morate imati dio vlastitog kapitala, neku dobit, "čiste papire" za banku. K tome, govorimo o godinama poslije rata, a tada sam dio zanata učio kod tada poznatog i renomiranog majstora Gubaša, koji se u to vrijeme već pripremao za mirovinu i polako zatvarao svoju radionicu. Spominjem ga kao primjer, jer ni mi tada nismo znali što nas čeka i nije bilo lako, ali nekako smo uspjeli.

Tko Vam je domaća konkurencija? Koliko ima ovakvih autoelektričarskih radionica i servisa u Samoboru?

U Samoboru su još tri ili četiri servisa koji mogu ponuditi potrebnu razinu usluga koje se danas traže.

Stigle su nove tehnologije, automobili na električni pogon su stvarnost. Što to znači za Vas, kako ste se prilagodili?

Najveći iskorak u autoindustriji je bio upravo taj prelazak s klasičnih vozila na vozila koja su sada puna elektronike. U tom svijetu elektronike i komunikacije s modulima, kontaktno i beskotanktno, sada više nema toliko nepoznanica kao što je to bilo u samim počecima, od 1995., zatim oko 2001. pa nadalje. Tko je želio opstati, morao se i prilagoditi.

Što mislite, kako će se autoindustrija dalje razvijati?

Više je tu lobija, a mi smo sami po sebi vrlo mali po pitanju autoindustrije, tako da nam preostaje samo se i nadalje prilagođavati i slijediti tuđe prakse. Jedna od alternativa je svakako električni pogon. No, još uvijek nemamo infrastrukturu koja bi svima omogućila električna vozila i svima istovremeno punjenje. Takvih punionica je već sada premalo u odnosu na potrebe, tako da će se i tu morati nešto mijenjati.

U susjedstvu su nam Rimac Automobili. Što mislite o tim novim super vozilima i tehnologiji koja ih pokreće?

Rimcu skidam kapu, jer, po mom mišljenju, radi vrhunski posao. Tu moram reći da me ne fascinira toliko samo vozilo, koliko razvoj njegovih tehnologija. Jako je bitan i zanimljiv taj cijeli njegov koncept pa svi pratimo što se po tom pitanju događa.

Matu Rimca pamtite i uz još neka događanja...

Drago mi je što sam i u samim počecima bio, da tako kažem, dio te njegove vizije, prepoznao sam ju. Naime, moj bivši profesor u strukovnoj školi, danas i dragi prijatelj i ravnatelj Obrtničkog učilišta, prof. Maksimović, organizirao je u više navrata učeničke izlete u tvornice koje su tada bile važne u autoindustriji. Tako smo nekoliko puta bili u tvornicama Škode u Brnu i Mladoj Boleslavi, u Audiju u Ingolstadtu i njihovoj tvornici motora, zatim u BMW-u u Münchenu... Na jednom od tih izleta pridružio nam se i, tada mladi inovator, Mate Rimac, koji je onda bio pri završetku svoje srednje škole. Svi smo primijetili tu njegovu istinsku zaljubljenost u aute, bio je silno željan znanja i novih iskustava. Ja sam tada već bio "majstor" i u statusu ispitivača u obrtničkoj školi u Zagrebu za smjer autoelektrike.

Kako ste ga Vi doživjeli?

Na tom izletu u Ingolstadt odmah se pridružio ekipi i voditelju kojeg smo dobili, krenuo razgovarati, a kako dobro zna njemački jezik, prevodio je neke stručne pojmove i pojašnjavao ono što su njihovi stručnjaci govorili. Ja sam, doduše, bio u grupi koja je sve to slušala na engleskom, ali svi smo zapravo bili zajedno i bilo je očigledno da on odskače ne samo po načinu i stilu komunikacije, već i po zavidnoj tehničkoj "potkovanosti", što se svima dopalo. I iz ove priče jasnije je zašto i kako se Rimac uspio nametnuti u svijetu nove autoidustrije i pratećih tehnologija.

Jedan od Vaših bližih susjeda je također poznati i uspješan poduzetnik Tomislav Debeljak. Viđate li ga u Klokočevcu?

Skoro pa smo i generacija. U vrijeme kad je on kretao iz Bregane mi smo mu održavali taj prvi njegov početni vozni park. Osnivač tvrtke Božo Debeljak radio je i s mojem ocem u Remontnom zavodu pa ta veza seže i u dalju povijest.

Aktivni ste i u lokalnom Nogometnom klubu Klokočevac. Jeste li se u mladosti bavili nogometom?

Nisam se baš mogao aktivno baviti nogometom već od mladih dana zbog problema s bronhitisom, tek nešto malo amaterski. No, volio sam nogomet i stalno sam bio na neki način uključen u klub. Od 2015. sam bio dopredsjednik, a sada sam predsjednik kluba. Klub je dobro posložen, dobro smo pozicionirani na ljestvici i, naravno, težimo višem rangu natjecanja. Ako se sve ostalo dobro poklopi, u tome ćemo, vjerujem, i uspjeti.

Ima Kruno još zanimacija puno, budući da je njegov društveni život ispunjen raznolikim oblicima djelovanja u zajednici u kojoj živi.

No, vremena i prostora je premalo, pa ćemo nešto ostaviti i za neke druge tekstove i priloge.

Robert Škiljan

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)