03.03.2022.

Reno Fleiss, čovjek koji snijegu nije mogao reći - NE

Skijanje mi je dalo sve, ali i ja njemu

Malo je Samoboraca, a bome i svjetskih skijaša svih generacija koji ga ne poznaju.

Reno Fleiss rođen je u Samoboru 1952. godine. U rodnom gradu završava osnovnu i srednju školu, a potom upisuje i diplomira na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu – smjer tjelesna kultura. Sport se provlači kroz njegov život od rane mladosti, bilo kao aktivnog sudionika ili pak pokretača i organizatora natjecanja na svim razinama, što mu je priskrbilo i brojna priznanja. Velik dio života posvećuje skijanju. Od učitelja i trenera skijanja, jednog od utemeljitelja poznatog Trofeja vjeverica, preko voditelja svjetskih utrka na Sljemenu i dugogodišnjeg članstva u brojnim odborima FIS-a, danas u ovoj krovnoj skijaškoj organizaciji radi kao inspektor za homologaciju skijaških staza za alpsko skijanje.

O više od 45 godina dugoj sportskoj karijeri, osobnim usponima i padovima, te brojnim drugim zanimljivostima iz svijeta sporta, govori u ovom svom "životnom" intervjuu za Glasnik.

Kako je kod Vas sve krenulo kad je sport u pitanju? I otac je bio sportaš...

Da, otac je u nekoliko navrata bio motociklistički prvak Hrvatske u bivšoj SFRJ. Krajem 50-ih i početkom 60-ih godina prošlog stoljeća sudjelovao je i na utrkama za Veliku nagradu Jadrana u Preluci kod Opatije, koje su u to vrijeme glasile kao najveća moto priredba na ovim prostorima, gdje su nastupali i ponajbolji vozači iz čitave Europe. Vozio je potom i u nacionalnoj klasi, okušavao se u različitim kategorijama, ali i u drugim moto disciplinama.

Malo ljudi sjeća se danas motociklističkih utrka i u Samoboru...

U Samoboru su se tada vozile godišnje jedna ili dvije utrke, o čemu vjerojatno postoji i neka dokumentacija. U to vrijeme ja sam se pak zaljubio u auto-moto sport, jer me tata redovito vodio na utrke. Sjećam se utrka od Tržiča do Ljubelja, koje su tada također slovile kao jake međunarodne brdsko-brzinske utrke, po cestama bez asfalta, jer ga nije ni bilo, zapravo preteče današnjih cross ili enduro utrka.

Utrke u Samoboru vozile su se na početku preko Trga, uz zgradu suda, Obrtničkom i Livadićevom ulicom, sa startom i ciljem ispred Gradske slastičarne, gdje je bila postavljena drvena bina za uzvanike i vjerojatno političare. Vozilo se tako nekoliko godina dok je bilo interesa vlasti. Otac je u međuvremenu prešao u Auto moto klub Miramare u Zagrebu, gdje je dobio na korištenje motor Puch SGSS 250 ccm i ostale uvjete kako bi mogao nastaviti karijeru.

Nakon nekoliko godina ponovo je bila uspostavljena auto-moto utrka u Samoboru, koju je naprasito prekinula nesreća...

Bilo je to 1967. godine, kada se dogodila nesreća na izlazu iz zavoja kod današnje OŠ Bogumila Tonija, gdje je vozač Šogorić, izašavši iz zavoja u pravcu Zagreba, velikom brzinom uletio među publiku. Poginule su dvije žene, utrka je, naravno, prekinuta i nakon toga više nije održana. Radilo se o tradicionalnoj utrci pod nazivom Kristal Samobora.

Kako ste na koncu završili u skijanju?

To je bilo vrijeme kada smo kao djeca u nedostatku zabave i zanimacija, kojih tada nije bilo u uporedbi s današnjim vremenima, rješenje našeg viška energije pronašli u sportu, ili raznim sportovima, kako tko. Bavili smo se paralelno barem s dva sporta. Tata me naučio sve oko motora, ljeti smo šarafili i pripremali motore, a po zimi se onda nudilo skijanje ili sanjkanje. Bilo je tu i odličnih nogometaša i drugih sportaša, koji su se po zimi također prebacivali na skijanje i bili jednako tako uspješni. Svako doba nudilo je svoje, a skijanje nam je tada bilo jako zanimljivo.

Spomenuli ste nogomet. I Vi ste se okušali u nogometu...

Naravno, tada smo nabijali loptu gdje god se to moglo. Čak smo imali i svoj "stadion" u "smrekvini", na Anindolu. Zime su tada bile duge i s puno snijega. U ožujku nam je skijanja već bilo dosta pa bi krenuli lopatama čistili snijeg do trave, poravnali teren, da bi mogli krenuti s nogometom na svom "stadionu".

Bili ste golman u NK Samobor, a imali ste i svoj nadimak - Planička.

Golmansko umijeće naslijedio sam vjerojatno po tati, koji je, uz moto sport igrao i nogomet u mladosti, također kao golman. Igrao sam aktivno sve dok se nisam oženio i dobio kćer. U golmanskoj karijeri znalo je biti boljih i lošijih trenutaka, no mislim da su ipak prevladavali oni bolji. Bili smo mladi, subotom smo izlazili, znalo se i popiti, a nedjeljom su se utakmice, na koje smo znali doći direktno s neke veselice, igrale već od 9 ujutro. Ipak, igralo se ozbiljno, a s nama su već onda radili treneri koji su nas, s više ili manje uspjeha, nastojali motivirati za taj sport. Mislili smo da možemo sve paralelno - uživati i raditi i baviti se sportom, a možda su nam tada nedostajali treneri - pedagozi koji bi tražili odgovornost koju zahtijeva profesionalni sportski angažman. No, bili su to jako lijepi dani i iz tog vremena ostalo je puno lijepih uspomena, puno prijatelja, od kojih je, nažalost, i puno pokojnih. Mislim da su to bila najljepša, najsigurnija i najbezbrižnija vremena u mom životu. Gotovo sam siguran u to!

Što je prevagnulo za skijanje? Kako je sve počelo?

Zimi se i skijalo i sanjkalo – pola dana jedno, pola dana drugo. Baza nam je bila kraj farofa, kod današnje crkve sv. Anastazije, gdje smo se mi dečki sastajali za sanjkanje ili skijanje, već prema dogovoru. Sanjkaša je bilo puno više od skijaša i ondašnje Planinarsko društvo Japetić nabavilo je, unutar svoje novoosnovane sekcije, profesionalne sanjke "specijalke" iz Jesenica. Bila je to onda potpuno nova tehnologija vožnje i upravljanja, preteča sanjki koje se danas voze na olimpijskim igrama. Onda smo sve od vrha Anindola gradili i pripremali staze, zavoje, tzv. "bande" sve do placa - trga, gdje smo često završavali u dvorištu policije, na samom trgu. Sanjkanje je u neko vrijeme potisnulo skijanje, postalo je ozbiljno. Nismo imali te sanjke u vlasništvu, nego smo ih imali kao u najmu, kao nagradu za dobre rezultate. Bio sam tada treći u Hrvatskoj u pojedinačnoj konkurenciji te prvi s Bifom Freslom u parovima na Prvenstvu Hrvatske, koje se održalo u Samoboru. Pobijedio sam i na Cmroku u Zagrebu, na revijalnoj utrci Večernjeg lista, ali su umjesto mene iz gomile izvukli "krivog" i proglasili ga ukupnim pobjednikom. Nitko mene "malog" nije slušao kada sam se bunio i tu sam doživio prvu nepravdu u životu, ali, nažalost, ne i posljednju!

A skijanje?

Prvo smo skijali u Samoboru. Prvi put u životu na organizirano skijanje sam išao u 8. razredu osnovne škole u Kranjsku Goru. Do tada smo, uz pomoć i druženje s tadašnjim prijateljima, ali i konkurentima - Mladenom Prčićem, Svenom Elblingerom i Dadom Novoselom, koji je bio mlađi, uz starije skijaše – Straščeka, Cerovečkog, Stranića i neke druge, svi skijali na Brdarki, iza Titove vile. Mi mlađi smo gledali starije, divili se, i za njima se spuštali. Brdarka je bila daleko, ići pješice bilo je teško, ali smo zato svako popodne koristili da odemo na vrh parka iznad Lavice pa smo se i tu skijali. Danas je to zarašteno. Bili smo samouki, a trebalo je vještine za spustiti se s vrha parka i svladati sve prepreke na putu. Zavoj na rubu korita Gradne bio je pravi izazov, gdje je jednom završio u potoku naš stariji kolega Kizivat (mlađi). Poslije toga smo krenuli na Veliki dol, Japetić i Kovinščicu iznad Šoićeve kuće, gdje su bili fantastični tereni. Sve je to bilo daleko za pješačiti, a i ondašnja oprema je bila teška. No, bili smo mladi i to nam je bila jedina zabava, ali gradili smo disciplinu. U tim počecima nije to bilo nešto ozbiljno, ali se tome naginjalo. Nismo imali poduku, odnosno učitelje skijanja, a kamoli trenere. Kako sam rekao, bili smo samouki, ali uporni.

Kako ste sve to prenijeli na svoju djecu, Petru, Sebastiana i Niku, od kojih ovo dvoje mlađih iza sebe imaju zapažene skijaške i sportske uspjehe?

Tome je prethodilo puno mojeg skijaškog iskustva kroz rad u školi skijanja, jer sam 1982. položio ispit za učitelja skijanja, potom radio na skijalištima, položio i trenerski ispit u Austriji, radio u samoborskom Ski klubu... Istovremeno sam se bavio organizacijom škola skijanja, organizirao zimovanja...

Petra je rođena 1975. i već sa šest godina je stala na skije. Vrlo brzo je savladala skijašku tehniku i svi smo ju tada željeli usmjeriti u "natjecateljske vode". Međutim, sjećam se dobro kad mi je rekla: "Tata, ja se volim skijati, uživam u tome, ali, molim te, ne želim se natjecati". Nastavila je skijati i uživati u tome, rodila je i na skije postavila dva, danas već gotovo odrasla sina, moja dva unuka, i vječno sam joj zahvalan na tome. Ja to, nažalost, zbog svoje zauzetosti u više poslova, teško da bih ostvario.

Došao je rat i ski klub je gotovo nestao sa scene. Nekolicina nas je htjela oživjeti klub pa smo opet krenuli u okupljanje, pokrenuli pokidane veze i organizaciju, koje je trebalo i profesionalizirati. A moje dvoje djece iz drugog braka, Sebastian i Nika, već od rane mladosti pokazivali su sklonost prema skijanju. Sebastian je već od svoje treće godine bio na skijama, a Nika, koja je mlađa, zapravo isto tako. U početku sam ja sam radio s njima, a moram reći da je Nika čak bila malo teža kod tih prvih koraka, ali malo po malo su itekako proskijali. Godinama se se "vukli" uz mene dok sam vodio grupe u školi skijanja, bili na začelju, padali i dizali se, ali polako su stjecali iskustvo i tehniku. Krenuli smo s klupskim natjecanjima, pokazivali su dobre rezultate i tako je krenulo. U to vrijeme upoznali smo preko Samoborca Tomice Jozića i Antu Kostelića, koji je već onda imao u glavi projekt za svoju djecu, Ivicu i Janicu. Već tada je Gips govorio o olimpijskim medaljama, što mi je bilo posve nestvarno, ali, kad sada razmišljam, možda sam i ja tada trebao ljestvicu podići na tu razinu i za svoju djecu.

Nitko mu tada nije baš previše vjerovao...

Da. Početkom devedesetih održali smo u Lavici skupštinu našeg skijaškog kluba, dobili smo prostorije u Zagrebačkoj ulici, ja sam bio tehnički direktor i trener u klubu, a Ivica Franjko je bio angažiran kao glavni trener. Imali smo petnaestoro djece različitih uzrasta i napravili dobro organiziran tim, naravno, uz podršku roditelja. Uz veliku pomoć obitelji Kodrić, posebice Vlaste, okupili smo i opremili naš klub te krenuli na hrvatska natjecanja. Bili smo tada veliko iznenađenje na Sljemenu, gdje se i održavala većina natjecanja, ali svi su nas tada još gledali s podsmjehom i, čak mogu slobodno reći, rugali nam se. No, ubrzo smo "pokazali zube". Godine 1995./1996. održano je u Austriji na skijalištu Ankogel iznad Mallnitza naše državno prvenstvo za sve četiri mlađe kategorije i u sve te četiri kategorije prvaci su bili Samoborci. Imali smo 4 državna prvaka – Nika Fleiss, Ivan Kodrić, Mia Horvat i Sebastian Fleiss. Takav rezultat se ne pamti. Tako je krenulo pojačano medijsko praćenje lokalnog skijanja i skrenula se pozornost općenito na domaću skijašku scenu.

Nakon svega što je uslijedilo, uspjeha i neuspjeha, neizostavno pitanje – je li Nika mogla bolje i više?

Da. Uvijek može bolje. No, ako ćemo pravo, postigla je vrhunske rezultate - nekoliko godina u Svjetskom kupu, tri puta na Olimpijskim igrama, bila je svjetska juniorska viceprvakinja u slalomu, plasirala se u nekoliko finala Svjetskog kupa, svojevremeno bila u prvoj jakosnoj skupini u slalomu, što znači u prvih 7 na svijetu, na Svjetskom prvenstvu u St. Moritzu osvojila je 8. mjesto u slalomu... Tu je još mnogo vrhunskih rezultata u bogatoj, ali zbog bolesti i povreda prerano završenoj karijeri. Previše okolnosti u to vrijeme nije joj išlo na ruku i ne kanim o tome govoriti, jer bi to možda uzburkalo javnost, a za to još nije došlo vrijeme. Neke okolnosti nisu u to vrijeme bile najpovoljnije, a i ja sam se osobno morao od svega odmaknuti, iako sam ju ja zapravo formirao i "stvorio". Još uvijek o tome ne mogu otvoreno pričati. No, uvijek sam govorio da je Nika rođena (pre)kasno. Na primjer, Janica je rođena 5. siječnja 1982., a Nika 14. prosinca 1984. godine i tu je ona, u toj ranoj fazi, gubila cijelu jednu skijašku sezonu. Vremenom te razlike nestaju, ali u tim počecima, ona se na neki način "šlepala" pa joj je trebalo više vremena, više snage i rada da počne "mljet" konkurenciju u svojim kategorijama, koje se broje po dvije godine, ulazna i izlazna. Nika je u tim neslužbenim svjetskim i europskim, međunarodnim trkama osvojila 13 zlata i ne znam više koliko srebrnih i brončanih medalja. Kao i neke druge skijašice, nije imala sreću s povredama. One su se počele događati vrlo rano i Nika je provela puno vremena po bolnicama i rehabilitacijama, koje su duge, a tada nam nije baš sve bilo i dostupno. Rano je postala profesionalka i tada su, kad je krenuo uzmah hrvatskog skijanja, uvjeti u savezu bili odlični, ali to nije bila garancija i za svjetski uspjeh po receptu Kostelića. Oni su doista jedinstveni, rođeni su i cijeli život radili i vježbali u nekom drugom duhu, drukčijem okruženju. Mi kao roditelji jednostavno nismo mogli sve drugo ostaviti po strani i živjeti samo za njezino skijanje, pa čak da je i bilo novaca. Tu je razlika između Kostelića i ostalih i ne mislim o tome zaista ništa loše, ali to je onda tako bilo. Dapače, s Kostelićima smo dobro "klapali", izmjenjivali se, nekad su Janica ili Ivica, po potrebi, ostajali s nama, ili obrnuto, no, njihov tempo je zaista bilo teško pratiti.

Sve je i puno koštalo...

Teško je danas uopće izračunati kolko je to novaca, ali znam koje su posljedice. Radilo se zbilja o stotinama tisuća ondašnjih njemačkih maraka i iz današnje perspektive to izgleda potpuno suludo, jer danas to ni izbliza toliko ne košta. No, mi smo tada živjeli u ratnim i poslijeratnim okolnostima, koje su nas prekinule u investicijama i aktivnostima s kojima smo trebali zaraditi te novce i financirati to skijanje. Već 1991. godine krenuli smo, uz uvjerenja jedne velike njemačke banke da ćemo dobiti kredit, u gradnju objekta s poslovnim i stambenim prostorima u centru Samobora. Već nam je naš veliki prijatelj, poznati samoborski građevinar, nažalost pokojni Juraj Grgečić, "izlijal" i prvu "deku", kad nam je zbog eskalacije rata banka kredit prolongirala, a na koncu i odbila. Nije im za zamjerit, ali morali smo se snalaziti dalje sami. Natrag više nismo mogli. Možda smo već tada trebali odustati, prodati ili donijeti neku drugu odluku o svemu, nešto što bi nam bilo isplativije. No, vodili smo se onom da se "domovina" ne prodaje i to je bila kriva odluka. Na koncu smo, uz teške muke i uglavnom kratkoročne kredite s ogromnim kamatama, te lokale nakon tri godine i završili. Bilo je tu svega. Uglavnom, vratili smo barem trostruko više novca kroz kamate, a i danas smo još u kreditu. Ne krivim nikoga. Vjerovali smo u neku bolju i pravedniju državu, u sebe, u sustav, u svoje zdrave projekte i vrijednost svega što imamo i gradimo. Ispalo je drukčije, a tu nismo bili dovoljno mudri. Bili smo naivni vjerujući u nešto novo, poštenje i pravdu, u što smo najviše polagali nadu i vjeru tih godina, i, normalno, bili smo izigrani. Ali, bolje da o tome ne pričam.

Nika se provlači kroz cijelu priču. Što se događalo u tom međuvremenu između njezinog skijanja i obiteljskih poslovnih poduhvata?

Kako sam već rekao, početkom devedesetih sam se maknuo i 3 godine bio sam potpuno izvan skijanja. Propali su nam ostali poslovi, propao je kafić, probavali smo to na Cresu, u creskoj marini prodavali smo suvenire, iznajmljivali aute u turističkoj sezoni, uglavnom, teško smo živjeli u to vrijeme. Bio je to sezonski posao na moru, ponovno smo bili u kreditima, a trebalo je preživjeti ostatak godine. Tada sam bio daleko od Nike, a ona je tek ozbiljno krenula u skijanje. Uvijek sam govorio da će Nika "eksplodirati" tek u svojoj 24. ili 25. godini. Sve sam to imao u glavi, ali nisam mogao biti uz nju u to vrijeme. Vratio sam se 2003. u savez, ali ne u njezin tim. Bilo mi je ponuđeno raditi organizaciju domaćih natjecanja, što i sada radim, a tu je već bio i Svjetski kup, trebalo je napraviti taj Crveni spust. Ukazano mi je povjerenje da kao savjetnik i voditelj radova, bez ikakvih projekata, zajedno s tvrtkom Tigra kao izvođačem radova, napravimo stazu za Svjetski skijaški kup. To je u cijelosti moj prvijenac, gdje sam mogao o svemu samostalno odlučivati, uz veliko razumijevanje i pomoć Tigre i svo povjerenje koje mi je pruženo. Sve smo trebali napraviti u kratkom roku i meni je to osobno tada bilo moje prvo remek djelo. Napravili smo zaista sve moguće, uz "materijal" koji smo imali. Dvije godine kasnije našao sam se u istoj situaciji kao vođa projekta, odnosno kao konzultant na stazi Vrelo na Bjelolasici, gdje sam, bez lažne skromnosti, nadmašio i sva svoja očekivanja kada je staza bila završena. Za to sam dobio pregršt priznanja, jer je to bila idealna veleslalom staza za muškarce i žene za natjecanja na najvišoj razini i odmah je svrstana u jednu od najljepših i najtežih u Europi. Nažalost, veselje i nada u možebitni Svjetski kup na Bjelolasici u veleslalomu ubrzo su bili pokopani. U vrlo kratko vrijeme Bjelolasica je doživjela tragičnu sudbinu, pala je u stečaj, zatvorena je, rasparcelirana i prodana. Danas je potpuno zaboravljena, kao da je netko "ugasio svjetlo" za projekt koji je najviše obećavao, koji je imao veliku perspektivu da postane najveći hrvatski turistički, sportski i rekreativni centar za sve sportove. Nečijom smišljenom (ne)brigom pao je u zaborav za sva vremena. Nikada o toj temi nije napisana prava istina.

Kako je bilo sa sinom Sebastijanom? Što se dogodilo, zašto je u neko vrijeme "nestao"?

On je bio iznimno talentiran i moglo je, što se njega tiče, tu biti puno više. Bio je svestran u skijanju, sve mu je polazilo za rukom, pokazivao je rezultate i jako je brzo napredovao. U njega se itekako isplatilo ulagati, a na koncu je ispao "žrtveno janje". Njegov razvoj isprva tekao je normalno, krenuo je od 1. razreda osnovne škole, pokazivao je talent i sve je ukazivalo da će daleko dogurati. S njim smo zato previše krenuli "u trening", a premalo u samo skijanje, tehniku... Sam je na koncu došao do svoje skijaške tehnike, počeli su ga zvati Sikora, jer je bio sličnog stasa i tehnike kao proslavljeni austrijski skijaš. Bio je svestran i vozio sve discipline s podjednakim uspjehom, ali mislim da je bio rođen više za brze discipline, jer je imao nenadmašan tzv. "glajt", što znači tekući zavoj, koji je osnova brzih disciplina. O njemu je puno u svojim dnevnicima, koje bih volio jednom i pročitati, pisao i Ante Kostelić. Moram priznati da tada nismo imali previše spoznaja o natjecateljskom skijanju i jednostavno smo krenuli za Gipsom po formuli "kvantitetom do kvalitete". Boravilo se i do 150 dana na snijegu, što je bio i veći rizik od povreda, više troškova, a tu je i izostajanje s nastave gotovo cijelu godinu i još puno ostalih stvari.

Kod Sebastiana je najveći problem bila disciplina i najteže mu je padalo rano ustajanje na jutarnji trening ili natjecanja, po zimi, po magli, po mećavi... A onda je prvi put u Kanadi vidio boardaše, koji su ležerno na treninge dolazili oko 11, sunčali se, malo trenirali... I tako, linijom lakšeg otpora, skijanje je malo po malo otpisivao. Rodila se ljubav prema "dasci", na kojoj je kroz nekoliko godina ostvario također zavidne rezultate. Tu bih spomenuo njegovo 5. mjesto u juniorskoj konkurenciji na Svjetskom prvenstvu na Novom Zelandu te još puno izvrsnih rezultata u Hrvatskoj i inozemstvu.

U to vrijeme sam naslijedio Kostelića na mjestu glavnog trenera hrvatske mlade reprezentacije, jer se on tada više posvećivao Ivici. Na jednom natjecanju u Val d'Isere-u smo se Sebastian i ja grdo posvađali, jer nas je on stalno "bremzal", nije mu se dalo ovo ili ono, a ja sam bio trener cijele reprezentacije, ne samo njegov. Morao sam nekako postupiti nakon što se "čaša prelila" pa je, nažalost, za stolom pred svima, "pao šamar" te sam mu održao očinsku i trenersku lekciju. Jer, roditelji ostale djece puno su plaćali za to skijanje, nas trenere i sve što uz to ide, i nisam mogao tolerirati takvo ponašanje ni od koga, a kamoli od svog sina. To je bio kraj njegove karijere u alpskom skijanju. Nakon toga pola godine ništa nije trenirao, a bio je zaista biser hrvatskog skijanja. Volio bih da o svemu, o tim danima, progovori i Ivica Franjko, koji je tada stalno bio s nama, s reprezentacijom, i koji je, u svom dijelu, napravio također iznimnu karijeru.

Kako je tekao taj put do Vašeg sadašnjeg statusa u Hrvatskom skijaškom savezu i FIS-u?

Počelo je 1999. godine, kada sam se kao trener mlađe reprezentacije maknuo iz tog dijela, a i moja su djeca stasala za daljnja natjecanja u FIS kategoriji. Razlog je bio i financijske naravi, o čemu sam već govorio, jer tu smo kao obitelj jako loše stajali. Zatvorili smo obiteljski kafić, na naplatu je došlo sve što smo pokušavali napraviti proteklih godina i sve je u tom smislu kulminiralo. Krenuli smo u prodaju imovine, jer troškovi s kamatama, koje su u to doba bile mjesečne, a ne na godišnjoj razini, popeli su se do abnormalne svote. Deset punih godina trebalo nam je da se izvučemo iz tog financijskog ponora i počnemo "normalno" živjeti. Ne znam više kako i zašto sam krenuo u svoj drugi graditeljski poduhvat na Cresu 2008. godine, kada smo kupili zemljište sa željom da kroz gradnju i prodaju dvanaestak stanova dođemo do te neke obiteljske financijske sigurnosti, ali isključivo u obliku nekretnina. Nikada u te projekte nisam išao s pohlepom, nije me zanimao novac kao novac, da vozim skupe automobile... Želio sam nakon karijere uživati u mirovini i preseliti se na more, koje je moja druga ili možda prva ljubav, ne znam... Teren je imao prekrasan pogled na Creski zaljev i projekt je bio zaista prekrasan. Jasno da je i ovaj projekt počivao na kreditima, jer vlastita sredstva, osim nešto Nikinog novca, nismo imali.

Nažalost, ovaj put nismo ušli u rat, ali smo ušli u poznatu krizu 2009. te paralelno i u žrvanj lokalne birokracije i lokalnih moćnika, s kojom se kao "dotepenci" nismo znali nositi. Zaustavljeni su svi krediti, odnosno financiranja više banaka i privatnih tvrtki koji su nam bili potencijalni partneri. Jednostavno su nas ostavili "na cjedilu" i tako je krenula nova agonija, čije posljedice još i danas dobrano osjećamo. Projekt je završio prodajom uz velike gubitke nakon krize koja je još dulje vrijeme kod nas potrajala. Dugove smo konačno podmirili novim kreditom, koji ću otplaćivati do svoje 85. godine. Tu nam je opet Nika puno pomogla, jer je radila u velikim firmama doma i u Americi i imala dobra primanja.

Koja je Vaša trenutačna uloga u Hrvatskom skijaškom savezu, što sve radite, za što ste zaduženi?

Pridruženi sam član saveza, a svoje radno mjesto opisao bih kao direktor domaćih natjecanja i glavni sudac svih domaćih natjecanja, onih pod kapom Hrvatskog skijaškog saveza. Kada govorimo o Svjetskom kupu, tu imam ulogu voditelja natjecanja obje utrke, službeno se kaže "chief of race".

Već dugo to radite i dobro poznajete sve elemente potrebne za održavanje svjetskih utrka. Svi uvijek hvale Sljeme, ali kakav je zaista ugled te naše jedine utrke u odnosu na ostale?

Teško mi je o tome nesubjektivno govoriti, ali mogu iznijeti statističke brojke i neke ostale podatke. Utrka na Sljemenu je među prve tri najgledanije u cijelom Svjetskom kupu, što je potvrđeno po svim istraživanjima relevantnih agencija koje se time bave i čija izvješča privlače sponzore, jer sve ovisi o njihovu novcu. Puno se uvijek komentiralo i koliko Grad Zagreb ulaže u ovu utrku, uvijek se propituje je li to isplativo i tako dalje, no tu svakako treba spomenuti Vedrana Pavleka, alfu i omegu hrvatskog skijanja, izvrsnog organizatora i fantastičnog menadžera. Takvih ima iznimno malo i to svi u svijetu skijanja, voljeli ga ili ne, dobro znaju. Tu smo na velikoj cijeni.

A kakvi su odnosi među reprezentacijama, koliko nas cijene ili vole?

Ne znam koliko nas vole ili ne vole, jer tu uvijek postoji određena doza ljubomore kada su u pitanju rezultati i dobra organizacija u svim sferama djelovanja saveza. Bez obzira što smo zaista mala zemlja s nekakvim jednim uređenim brdom za skijanje, imamo svjetske rezultate. To ipak moraju poštovati.

Ima li prijetnje da se utrka na Sljemenu ugasi? Bilo je i otkazivanja par utrka...

Otkazivanja utrka događaju se i drugima, tako da to nije ništa posebno i s te strane to nije prijetnja. Problem je što neki omalovažavaju cijelu utrku. Ne mislim pritom na dio medija, već i na same natjecatelje, koji si dozvoljavaju postavljati neke uvjete koji im negdje drugdje, na drugim lokacijama, ne bi pali na pamet. A onda mi, tako mali, nastojimo svima udovoljiti, izlazimo im u susret, a da zapravo za to nema potrebe. Takvi smo. Ove godine su bili jako teški uvjeti, jer vrijeme nam nikako nije išlo u prilog. Borba za održavanje staze je bila nevjerojatna, a protiv prirode, one južine, vjetra i lišća koje je ugrožavalo stazu, zaista nismo više mogli. Trka se, naravno, forsirala, jer je uloženo jako puno novaca i vremena u organizaciju. Kako sam rekao, događa se i drugima – otkazivana je i mariborska Lisica, mijenjaju se lokacije, jer svi oni imaju rezervna mjesta i skijališta, a mi nemamo. I točno je jedno – u odnosu na Sljeme i Zagreb svugdje se vozi po nekim malim selima, zabitima, sve su to daleko manja mjesta i daleko je do nekog grada. Zato većina voli Sljeme i Zagreb.

Cijela sljemenska staza, mislim na cilj, završava zapravo u šumi. Je li to mana ili prednost? Drugdje staze završavaju u podnožju sela, mjesta...

Skijanje na Sljemenu je zaista naopako i to je najveća mana ovog skijališta. Puno ljudi na stazu dolazi iz šume s blatnim cipelama, ne znaju što ih čeka pa i stradavaju. Imali smo i mreže i zaštitare, ali, pogotovo subotom i nedjeljom, nije se mogao spriječiti taj stampedo na Sljeme, odnosno na stazu. Kad bi to sljemensko vodeno jezero imalo nekih 20 ili 30 tisuća m3, tu bi se skijalo već od početka prosinca. Vode ima, pumpa se iz istočnog dijela Zagreba, postoji i cjevovod, ali treba vremena da se napuni, a brzo se troši. K tome, to jezero je na klizištu pa gubi vodu. Tražile su se nove lokacije, a najnoviji plan je da se ono napravi na tzv. Krumpirištu i projekti su gotovi, ali ne znamo što će s tim biti. Nama je ta voda neophodna, kao i svim drugim skijalištima. Jer, kad topovi za snijeg krenu, voda se potroši za par sati, a priljev vode u jezero je puno sporiji. I tu smo odmah u problemu.

Karijera u FIS-u, pod "stare dane"?

Kako sam u Hrvatskom skijaškom savezu od 2003., a FIS ima puno odbora i pododbora, tako sam svojedobno bio član 5 njihovih odbora vezano uz alpsko skijanje, a 4 godine bio sam član i Izvršnog odbora umjesto Pavleka, koji je tada bio član Vijeća FIS-a, njihovog najvišeg tijela. Znači, 15 godina sam bio član FIS-ovih raznih odbora i prije tri godine tražio sam razrješenje. Dosta je bilo putovanja, cjelodnevnih sastanaka po odborima i šire, jednostavno mi je dosta. Prestar sam i ušao u sve to da bih tu dodatno gradio neku karijeru. Da se sve to dogodilo 20-ak godina ranije, sve bi to drukčije utjecalo na moju karijeru, a i financijski bi se to puno više osjetilo. Ostao sam član FIS-ovog Odbora za alpske skijaške staze, kao inspektor za homologaciju staza. Svaka staza prije službenog natjecanja mora dobiti svoj certifikat, biti homologirana, i za to postoje inspektori. Ja sam još uvijek jedan od njih, zadužen za područje bivše države. To su redom stariji ljudi, koji to rade s puno iskustva, ponajprije kada je u pitanju sigurnost natjecatelja. Radim to već deset godina i radit ću dok me služi zdravlje. Smatram to vrhuncem svoje skijaške karijere i shvaćam, prije svega, kao priznanje i povjerenje svjetske skijaške struke.

U međuvremenu ste otvorili i privatnu firmu za te poslove...

Da, 2006. otvorio sam Ski Studio Fleiss, kojim sam htio sudjelovati u gradnji i opremanju skijaških staza, ali isključivo u savjetodavnom - konzalting poslu. Za ostalo sam koristio projektantske usluge, a htio sam ponuditi svoje znanje, iskustvo i vizije na način da se može graditi vrlo kvalitetno i financijski prihvatljivo, jeftinije. No, nikad nitko nije prihvatio moja uvjeravanja da se neka stvar može napraviti za, recimo 100 nečega, da za to ne treba 500 ili 700 nečega. Govorimo o omjerima. Garantirao sam kvalitetu, preporučivao kako se to može napraviti, ali nije prolazilo. Sve je to završavalo u nekim ladicama, da bi onda došli oni koji su nudili puno više cifre i odmah dobivali poslove, bez obzira što su ti projekti obično završavali jadno i skupo. To je naš hrvatski problem - "ko nabije taj dobije" (mislim na cijene i poslove), a rezultat - kome je bitan?. Tako većina priča završava.

Ima li na vidiku novih, mlađih stručnjaka koji se bave ovom problematikom?

Nažalost, ne još! Jer, organizacija utrka i natjecanja je posve nešto drugo od upravljanja ili gradnje skijaških staza. Bit ću otvoren i reći da je sve preuzela politika. Projektira se i naručuju projekti "reda radi", ali u samu srž oko toga kako trasirati stazu, prilagoditi ju vremenskim uvjetima na svakoj pojedinoj lokaciji i svemu ostalome što treba, o tome nema ni govora ni znanja pa, normalno, ni interesa.

Na samom kraju ove priče želio bih dati savjet koji bi možda pomogao većini stručnih, poštenih i moralnih ljudi: "Ne bojte se onih koji znaju, opasni su oni koji misle da znaju"!

Robert Škiljan

 

Reno Fleiss, čovjek koji snijegu nije mogao reći - NE

Arhiva 2022

2021

2020

2019

2018

2017

2016

2015

2014

2013

2012

2011

2010

2009

2008

2007

2006

2005

2004

2003

2002