Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Rajka Križanac
S DRUGE STRANE GRANE

Gužve kao granično prokletstvo

Kaos na granici

Posljednju kolumnu završila sam spominjanjem determinističkog kaosa. Teorija je primjenjiva na sve oblike života, pa mi se zato čini prigodno da s tom sintagmom započnem i ovu kolumnu. Naime, nadam se da vi niste, kao autorica ovih redaka, bili jedni od nesretnika koji su osjetili metodom vlastite kože što to znači živjeti u kaosu "na grani". Možda bi nam bilo lakše da živimo kao ptice, na pravoj grani, jer bi imali krila, a ovako nam ništa nije pomoglo za famozni vikend iza božićno - novogodišnjih praznika.

U cijeloj sagi s granicom i gužvama učinila su mi se zanimljiva dva momenta: to su mediji i, naravno, birokratski aparat države, koji se naprosto guši u svojoj birokratskoj pojavnosti. Kažu da su neznanje, mržnja i nemoć tri najveća neprijatelja ljudskog roda. E, pa sad više nisam sigurna što je sve u igri u ovoj priči; svega pomalo od gore navedenog, čini mi se.

Prvo osvrt na medije. Dakle, gužva u subotu i nedjelju na granici, kolone vozila duge po nekoliko kilometara. Što za to vrijeme izvještavaju mediji? Javljaju o nekim manjim i povremenim zastojima i možda čekanjima na granici. U subotu je protok informacija bio takav kao da putuju preko drugog kontinenta. O gužvi na granici ste se mogli najbolje informirati metodom vlastite kože. Dođete na granicu i zapnete koji kilometar prije granice u jednoj od kolona limenih ljubimaca. I onda polako - kilogram strpljenja, dobra glazba na radiju da vas smiruje, jer već lagano gubite živce i tada više ne trebate vijesti da vam netko kaže da je kolona. U nedjelju je radio "priznao" 4 sata čekanja (vjerojatno su podatak dobili od službi), a od ljudi koji su se našli na granici saznajemo da se čeka 7 ili 8 sati. I sad si zamislite kak' je to zgodno čekati 8 sati u nekoj kolonetini, po mogućnosti još s malom djecom.

Drugo, osvrt na birokraciju na grani. Još je davnih dana Weber napisao klasifikaciju tipova vlasti i iznio poznatu tezu o birokraciji i njenoj moći. Dakle, službe na granici mirno, hladnokrvno i birokratski rade svoj posao, i čini se kao da imaju normativ o broju prelazaka u jednom satu i ne žele odraditi niti jedan više. A možda ih je broj ljudi koji se vraćaju s praznika iznenadio, pa oni nisu bili spremni, kao što obično zimska služba nije nikad spremna za snijeg. Slika kolona, ljudi koji trube, nerviraju se i, da ne kažem, bjesne, bila je ista za Badnjak, ali s druge strane "grane".

Nitko me ne može uvjeriti da je to schengenska granica, da to baš tako mora biti i da je to samo tri puta godišnje. Postoji uvijek plan za izvanredne prilike, situacije u kojima se zahtijeva drugačiji pristup problemu. Ovo je svakako bila jedna od tih situacija...

Potrebno bi bilo samo malo koordinacije između carine i policije Slovenije i Hrvatske, što bi značilo da u dane kad se predviđa gužva treba raditi s duplom dozom osoblja i punim kapacitetom svih ulaznih i/ili izlaznih točaka. Gdje je koordinacija između granične policije i prometne policije zbog preusmjeravanja prometa? A otvaranje malograničnog prijelaza u slučaju izvanrednih mjera kakve su bile u nedjelju 9. siječnja?

Dva tjedna nakon tog vikenda se najavljivani "bum skijaša" ipak nije dogodio, odnosno bar ne u tako drastičnoj mjeri da bi sve bilo blokirano. Možda bi me to trebalo uvjeriti da se nešto ipak promijenilo.

Francuski general De Gaulle je na početku svojih memoara, zapisao da je Francusku uvijek zamišljao kao princezu. O svojoj državi je razmišljao kao o ženi i vidio ju kao kraljevu kćer koju je u bajci zaključao u svoje srce i odlučio joj služiti zauvijek.

Ljudi iz spomenutih kolona vjerojatno neće pisati memoare, ali da mi je samo bilo čuti kako su oni razmišljali o svojoj državi ili o ovim našim državama...

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)