Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Do Donjecka u Ukrajini i natrag prosjedili 100 sati u autobusu

Križni put samoborskih BBB

Zvuči nevjerojatno, ali 46 članova Kluba navijača BBB iz Zagreba odlučio se na podvig koji će zacijelo pamtiti do kraja života. Vjernost Dinamu i želja da ga se podrži nagnala ih je na put do Donjecka, milijunskog industrijskog grada u Ukrajini, domu nogometnog kluba Šahtjor u kojem igra i naš Darijo Srna. Donjeck je u blizini Crnog mora što se na karti ne čini bogzna kako daleko. Nije da je blizu, jer je ista ekipa u autobusu do Bremena i natrag odsjedila ukupno 48, a do Rennesa i natrag solidnih 60 sati. Nitko nije ni sanjao da će ovi rekordi uskoro biti oboreni. Krenulo se jednim autobusom, popodne u 12 sati, u ponedjeljak, kako bi se stiglo na utakmicu u srijedu navečer. Vođa puta, inače već legenda BBB-a, Tomislav Glušić-Petrinjac, nije ni sanjao kakvo ga iskušenje čeka na putu kroz bivši komunistički blok i koliko se toga nije bitno tamo izmijenilo od raspada SSSR-a. To će mu valjda postati jasno tek kad u centru Donjecka ugleda giganstki kip Lenjina. Ali do Donjecka je malo dalje no što su se nadobudni navijači nadali. Među njima i svojevrsni fenomen, 75-godišnji Franjo Krakan, najstariji BBB koji nije propustio nijedno putovanje u inozemstvo do sada! Iz Samobora se na avanturu odlučila već iskusna trojka: Iva Fresl, Jakov Jozić i Mihovil Plečko. Davež je počela s kolektivnom vizom koju je dobio samo jedan autobus, odnosno samo jedna udruga navijača iz Hrvatske.

Put je trajao satima, prema Budimpešti, da bi neposredno prije glavnog grada Madžarske na autobusu "riknula" cjevčica za benzin i ekipa je završila u kukuruzu. Mala pauza od dva sata, bus je fiksiran privremeno i put se nastavlja prema ukrajinskoj granici. Nakon 15 sati vožnje, počinje upoznavanje sa ukrajinskom birokracijom. Iako u posjedu normalnih viza i dokumenata, navijači bespotrebno sjede u autobusu čitavih četiri sata da bi tek nakon toga nastavili put po Ukrajini. Cesta je do Kijeva koliko toliko podnošljiva a nakon toga prema Dnjepropetrovsku i Donjecku – katastrofa.

- Prvu smo noć spavali na zicevima i podu autobusa u vožnji – priča Mihovil Plečko (16). - Bila su trojica šofera koji su se mijenjali, a stajali smo minimalno, sve u strahu da nećemo imati u Donjecku prilike odspavati prije utakmice...-

I, gle, zle slutnje su postale stvarnost. U selu Kirovo, 50 km prije Donjecka, nakon više od 40 sati vožnje, autobusu puca guma i javljaju se još neki kvarovi koje nije moguće popraviti. Srijeda je ujutro i jedini je izlaz lokalni autobus do gradića iz kojeg treba autobusom jos 1 sat do Donjecka. Izbora nema i iscrpljeni dinamovci stižu u Donjeck nakon ukupno više od 50 sati puta.

Vođa puta Glušić pokazuje svoju odgovornost i sve smješta u hotel naziva, vjerovali ili ne, Liverpool! Treba odspavati barem popodne. On sam nastavlja potragu za ulaznicama i pridružuje se ostalima u hotelu. U kasnijim podnevnim satima odigrava se manji incident kada se grupica pijanih Ukrajinaca zalijeće na naše navijače, ali tu ukrajinski policajci pokazuju zastrašujuću efikasnost i cijeli se film završava prije no što je uopće počeo.

Šačica BBB-a usamljena na tribini, gola do pasa i šokirana već od treće minute predstavlja senzaciju za domaće navijače, pa se nekoliko njihovih slika pojavljuje i na službenim stranicama kluba Šahtjora koji je Dinamo "ispleglao" s 2:0. BBB-ovci odlučuju prespavati u istom hotelu, a ujutro u 10 sati ih treba do granice s Mađarskom prevesti ukrajinski prijevoznik. On, naravno stiže tek u 15 sati. Put prema granici ovaj puta ide preko sela, mimo svih normalnih cesta. U busu se ne mogu otvoriti prozori i nema nikakva hlađenja. Na pola puta, naši avanturisti staju i bacaju se u jezero puno šaši i vode crvenkaste boje, od gline na dnu. Rusi ih gledaju i smiju se. Put se nastavlja i nakon 28 sati neprekidne vožnje – granica Ukrajine. S druge, mađarske strane, čeka hrvatski prijevoznik. No, BBB-ovci ne mogu prijeći granicu jer na "tom mjestu nije predviđen prelaz s kolektivnim vizama niti pješice". Dok se gledaju s vozačem busa na drugoj strani granice, BBB-ovci nazivaju sve, veleposlanstva u Budimpešti i Kijevu, hrvatske medije, diplomate, televiziju i sve one koji bi mogli urazumiti ukrajinske graničare koji govore samo ruski jezik. Nudi se i lova, ali to propada kada konzulica iz Kijeva javlja da je jedan drugi bus iz obližnjeg grada na putu prema granici. Taj će Hrvate prebaciti na drugu stranu. Nema ga satima, pa postaje jasno da je i to iluzija. Ipak, nakon više od devet sati noćnog stajanje na granici intervencija konzulice daje ploda – iscrpljeni BBB-ovci pješice prelaze ukrajinsku granicu. Valja ostaviti sve alkoholne i duhanske proizvode.

Mađari se smješkaju, ali taj smješak znači čekanje od sat vremena. Neko je, priča se, nekom turio 50 eura da se postupak ubrza.

- Većem su se broju naših ljudi već javile otekline oko zglobova, tako da su skidali tenisice – priča Iva Fresl. Franjo Krakan, zvani Deda ima 75 godina, ali je ekspert i on je pojasnio da treba par dana i masaža kremom da otekline odu. Neke od njih su izgledale zbilja gadno.

- Nakon prelaska mađarske granice još smo do Zagreba "gulili" najmanje 10 sati - prisjeća se Plečko - čini mi se čak i više. Zajedno sa stajanjima u šest dana smo u busevima proveli oko 100 sati. Najčudnije je da po povratku nisam bio umoran. Zapamtiti ću Ukrajinu i po cijenama. Primjerice, točena je piva 2,5 kune, litra flaširane vode 2 kune, voćni sok 2,5 kune, a, vjerovali ili ne, šnicl s jajem samo 3 kune! Za razliku od kriške pizze koja je čak 7 kuna! Još traje faza fascinacije pizzom i fast foodom. Hotel je vrlo solidan i stajao nas je 20 eura po osobi na noć. Naravno, išao bih opet, to je avantura koja se neda mjeriti s ničime. Prošli smo tako Sloveniju, Austriju, Njemačku, Francusku, Švicarsku, Englesku, Sjevernu Irsku, Italiju, Madžarsku, Slovačku i Ukrajinu – sve za Dinamo! - zaključuje Plečko na kraju putovanja.

Ivica Horvat

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (34)