Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Prof.dr.sc. Darko Ropac, primarius
PRIRODOM DO ZDRAVLJA

Nikomu na čelu ne piše kako i koliko zarađuje i od čega živi

Kako prepoznati našeg umirovljenika?

Neki dan ušao sam u dućan jedne od naših poznatijih tvrtki kupiti čokoladu, bombone, kekse i kavu. Uputio sam se prijatelju u posjet, a kod njega je ovih dana unuk koji još ne ide u školu. Upozorila me moja gospođa kako ne smijem otići bez ikakvog poklona, a sklon sam to učiniti. I tako, uđem ja u nevelik dućan i u košaricu stavim ono što sam mislio da bi domaćici moglo koristiti te ono što bi njihovog unuka moglo razveseliti. Jer, ne poznam dijete koje ne bi voljelo pojesti nešto slatko. I tako, s nešto novca u džepu dolazim na blagajnu. Blagajnica, vidi se, iskusna trgovkinja, onako me ispod oka "odšaca" i bez suvišnih riječi na kraju obračuna usmjeri onu famoznu zraku iz aparata kojim preslikava kupljenu robu na jedan papir uz blagajnu, također s nekakvim podužim kodom. Što je sad to, pomislim, a iskusna blagajnica, kao da čita moje misli, odgovara. "To vam je, moj gospodine, današnji popust za umirovljenike od 10%!"

Dakako, zadovoljan sam s popustom. Ali, kako me je gospođa prepoznala kao umirovljenika? Ne piše mi na čelu da sam u mirovini. Niti sam obučen onako kako se oblači većina naših umirovljenika (odjevni predmeti kojima je modni trend bio prije dvadeset i više godina), a umišljam si da baš i ne izgledam prestaro (mada sam prema godini rođenja ušao u kategoriju starosne mirovine koja je danas na snazi u našem mirovinskom sustavu). Vidim, blagajnica ima iskusno oko i odlično procjenjuje. No, meni je krivo što me je odmah prepoznala pa komentiram: "Draga gospođo, malo sam iznenađen, da ne kažem i uvrijeđen. Pa kako ste me odmah prepoznali kao umirovljenika? Ja si umišljam da izgledam mlađe negoli mi piše u osobnim dokumentima, ali vidim da se jako varam. Ovo je katastrofalno i pomalo zabrinjavajuće!"

Znam da sam sijed; barem se to vidi na ono malo preostale kose na mojoj glavi, a i na brkovima. Ali, nisam niti predebeo, a niti starački hektičan. Ne bolujem od nekih ozbiljnijih kroničnih bolesti od kojih boluju moji vršnjaci (ovo svakako mogu zahvaliti svojoj genetici, a ponešto i zdravom načinu života) pa im se to vidi na iscrpljenom i ispaćenom tijelu. Blagajnica je vjerojatno nesvjesno uzela u obzir da sam kupovinu obavio u jutarnjim satima, kada normalan radni svijet radi. Znao ona dobro da rano ujutro kupuju uglavnom umirovljenici i učenici. Može u taj dućan navratiti i poneki doktor ili medicinska sestra, radi blizine jedne od naših bolnica. No, blagajnica zasigurno takve dobro poznaje i prepoznaje. A takve i valja poznavati, jer čovjeku mogu zatrebati - nikad se ne zna.

I dok ja tako prebirem po mislima o lakoći prepoznavanja, iza mojih leđa na blaganu dolazi čovjek srednjih godina. Procjenjujem, kasnih pedesetih. On bi svakako trebao sada biti na poslu, ako nije u kategoriji nezaposlenih, što u zadnje vrijeme kod nas nije nikakva rijetkost. Bolje ga ništa ne pitati, jer može biti ljut na našu društvenu stvarnost pa to iskaliti ovdje na blagajni. "Moj gospodine", obrati mi se potencijalni nezaposlenik i nastavi: "Vi mislite da je katastrofalno što vas je naša Barica prepoznala? Ma, vjerujte mi, nije to ništa. Za očekivati je da ste u mirovini. Moje stanje je katastrofalno. Nažalost, i ja sam u mirovini već sedam godina. Umirovili su me u naponu snage".

Pogledam čovjeka. Čini mi se snažnim i zdravim, premda vanjština ponekada prevari. Očito nije zadovoljan što je umirovljen u dobi od jedva 40 godina života. Premda je stekao doživotni status, manje-više siguran, to su mu u najboljim godinama umanjene mnoge životne prilike. Svjestan je čovjek toga pa se žali i svoje stanje smatra katastrofalnim, a nikako ovo moje – po godinama zasluženo. Šutim, kimam glavom. Vidim i blagajnica Barica mu kimanjem glave potvrđuje pa i njemu nakon kupnje učitava onaj famozni penzionerski kod, kojim smo danas oslobođeni 10% od cijene kupljenih proizvoda.

Jesam li dosita star i da li se to tako lako prepoznaje? Pitanje me muči još dugo nakon odlaska iz trgovine. U večernjim satima odlazim u teretanu. Zadnjih mjeseci održavam kondiciju i formu tijela relativno redovitim jednosatnim vježbanjem u jednoj od samoborskih teretana. Nakon napornog vježbanja, onako znojan, sjedim na klupi i presvlačim se. Oko mene sve mladi muškarci. Razgovaraju o vježbanju i ciljevima koje žele ostvariti. Dok ja nastojim sniziti moju tjelesnu težinu ili je barem kontrolirati, dotle prisustvujem ovakvom, razgovoru: "Imam 80 kilograma. Volio bih dobiti barem još pet na tjelesnoj masi. Vježbam gotovo svakog dana i nadam se da ću to postići". Sugovornik ga upućuje na načine kako doseći taj cilj. A ja šutim i mislim si svoje. Njihov cilj je porast tjelesne mase, a moj je također u vezi s istom težinom, ali u suprotnom smjeru. Ja želim smanjiti tjelesnu masu za tih famoznih pet kilograma. Kako to postići, a ne gladovati? Tko mi to može reći? I sada, kroz razgovor ovih momaka, podsjećam se na fiziologiju starenja i činjenicu da se tijelo mijenja i da promjena težine u žljenom smjeru nije više tako jednostavna kako mi se činila prije samo dvadesetak godina. Svejedno, treba se potruditi.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)