Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Rajka Križanac
S DRUGE STRANE GRANE

Nuklearka i oko nje

Kamo s otpadom?

Vlada Republike Slovenije je donijela konačnu odluku kojom je potvrdila lokaciju trajnog odlagališta nisko i srednje radioaktivnog otpada u općini Krško i nekako se čini da je na nuklearni usud ove regije stavljen i zadnji biljeg.

Kamen temeljac je na taj "energetski projekt stoljeća" u Krškom davne 1974. godine položio Josip Broz Tito, a devet godina kasnije je nuklearka stavljena u pogon. Kriterij "društvene sprejemljivosti" ili sudjelovanja javnosti je u tom razdoblju bila nepoznata i nepotrebna paradigma. Postojale su naznake da će Krško dobiti jeftiniju električnu energiju, da će se dio naselja koje je najbliže nuklearki preseliti, ali sve su to ostala samo lijepo sročena obećanja. Da bi pokazali kako je nuklearka siguran energetski objekt, u neposrednoj blizini niknuo je jedan od većih nasada jabuka. To su one koje nose oznaku "svijetle u mraku", a svaka simbolika s Adamovim jabukama je vjerojatno slučajna.

Najveći problem proizvodnje nuklearne energije je njezin otpad. Traženje lokacije odlagališta otpada je obaveza obje naše države, čija su elektrogospodarstva sudjelovala u tom projektu, odnosno postoje ugovorne obaveze. Obje države imaju agencije registrirane za bavljenje tim pitanjem i obligaciju da riješe pitanje nuklearnog otpada. Hrvatska o tom pitanju još uvijek traži pravi model. Slovenija je rješavanju tog pitanja pristupila 1993. godine, jer je odlagalište koje je "privremeno" već više od dvadeset godina pretijesno i ne zadovoljava standarde. Posljednjih pet godina izbor lokacija se suzio, a količina postupaka u svrhu pronalaženja lokacije intenzivirala.

U prošlosti je javnost bila isključena, o lokaciji su odlučivali stručnjaci i političari, što je, naravno, u nekom razdoblju prouzročilo val nezadovoljstva i uzavrelih strasti. U svijetu su poznate strategije i modeli kojima se pokušava naći takva lokacija koja će uz najmanje problema dobiti zeleno svjetlo i biti prihvaćena u javnosti. Krško već živi s etiketom "jedinog nuklearnog grada u široj regiji". Su/život s nuklearkom postoji, jer se u razdoblju od dvadeset i sedam godina neminovno stvorio drugi (nuklearni) misaoni kod u glavama ljudi. Cijela jedna generacija je već odrasla u okružju nuklearke. Slijedom te logike u dijelu javnosti se smatra kako je Krško predodređeno i kao lokacija za taj otpad.

Civilne inicijative, ekološka udruženja i pojedinci su bučili, pisali i skupljali potpise, predlagali referendume, ali zadnju je imala politika. Na kraju, svi argumenti, inicijative i glas naroda su nekako ustuknuli ili pak bili tiši od samo jednog argumenta, a taj je renta. Godišnji iznos koji će općina Krško dobiti je 7,3 milijuna eura kao "nadomestilo za omejeno rabo prostora", kako glasi službena definicija. Preostali dio Posavja će dobiti 9,8 milijuna eura. Sve to je predviđeno novim pravilnikom koji je donesen u listopadu 2008., a počet će se provoditi sada kad je potvrđena lokacija.

Neki novinari, pokušavajući biti objektivni, napisali su da je komunikacija između lokalnog partnerstva, aktivnih stanovnika i općine postala, blago rečena, "neukusna", odnosno da je to "karikatura demokracije". Vrhunac tog neukusa se događa upravo ovih dana, kada se odlučuje o kriteriju razdiobe te famozne rente. Općina predlaže razdiobu 80:20, dok lokalno stanovništvo predlaže 50:50. Ista je tema kamen spoticanja na vrućim sjednicama samouprave, kao i u lokalnim raspravama. Općina tvrdi kako će kroz programe razvijati infrastrukturu i "nadstandard" u cijeloj regiji te da će pokušati strateški planirati projekte. Prema jednom izračunu individualna renta za četveročlanu obitelj bi iznosila 1.920 eura na godinu, što i nije dojmljiv iznos.

Pitanja poput sigurnosti, vrste objekta, posljedicama, bojazni za okoliš i zdravlje su tako ostala negdje na margini ove rasprave. Predstavnici državne agencije priznaju kako je prvi kriterij u izboru lokacije bio društvena prihvatljivost, a tek zatim se obrađuju svi drugi uvjeti. U nekim publikacijama koje je ista agencija izdala navodi se da će kroz stjenke ukopanog silosa istjecati manje količine radioaktivnih tvari, poput često spominjanog tritija. Studije diljem svijeta, koje su kontinuirano pratile zdravlje ljudi u neposrednoj blizini nuklearnih objekata, nemaju optimistične naznake.

Zalaganje za racionalan pristup ili pak onaj princip "da, ali ne u mom dvorištu", navodi nas na zaključak da je bolje rješenje trajnije i stručnije zbrinut otpad, ali sve je to na rubu one logike da smo "od dva zla izabrali manje".

Zagrizli smo u jabuku o kojoj će biti još govora, a čije će plodove osjećati generacije.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)