Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Vlado Štefančić, kazališna legenda, redatelj Pučkog mjuzikla Janica i Jean

Pitka i umilna priča kakvih više nema

Vladu Štefančića zaista ne treba posebno predstavljati. Zagrebački redatelj koji je na ovim prostorima utemeljio cijeli jedan glazbeno - scenski žanr, mjuzikl, a potom i rock-operu, u svom je bogatom umjetničkom životu režirao oko 150 glazbeno - scenskih uprizorenja, radeći po cijeloj Hrvatskoj, ali i u Europi. Kazalište Komedija etablirao je kao kuću specijaliziranu baš za mjuzikle, operete i rock-opere, a djela koja se u njoj realiziraju daleko premašuju gabarite te kazališne institucije. Vlado Štefančić prihvatio se i režije Prvog hrvatskog tamburaškog mjuzikla, ili kako ga je on nazvao, Pučkog mjuzikla Janica i Jean, koji će ovih dana biti predstavljen Samoborcima povodom Dana Grada Samobora.

Kada ste se prvi put susreli s kazalištem?

U kazalište sam krenuo s pet godina i posjećivao sve godišnje predstave, jer sam imao stalni abonoman. Među ostalim, gledao sam i strane operete i već tada, kao djetetu, to mi se zapravo nije sviđalo. Uvijek sam mislio: a zašto ne domaće? Onda sam vidio Malu Floramy koja je domaća, ali nekako je ista kao i strane operete, jer praktički ima vrlo malo našeg mediteranskog melosa. Kasnije, kada sam kao desetogodišnji dječak počeo "raditi" stalno u kazalištu, susretao sam se s malim, mini glazbenim djelima koja su mi ličila na nešto što se onda moglo vidjeti na filmu, a to je bio američki mjuzikl. No, međutim, ni američki mjuzikl na filmu, a nemojte misliti da sam izbirljiv ili prepotentan, nije mi se svidio, jer su mi prijelazi od govorenog teksta na pjevanje bili neprirodni. I kasnije, sa svojih sedamnaest, osamnaest godina, otkad sam stalno zaposlen u kazalištu, opet sam se susretao s operetama i opet osjećao istu nelagodu i pitao se zašto mi nemamo nešto svoje, nešto suvremenije, zašto stalno posežemo za nečim starim, u neka druga stoljeća.

Kako se je stvar pokrenula u smjeru koji ste Vi priželjkivali?

Tada su se u današnjoj Komediji počeli rađati nekakvi mali mjuziklići. To je ustvari bilo Kerempuhovo Vedro kazalište, a tek kasnije je dobilo ime Komedija. Ti mjuzikli zvali su se Kerempuhovi Programi broj 1, broj 2 i broj 3. Oni su praktički u sebi imali sve elemente onoga što bi trebao imati jedan dobar mjuzikl, s time da su bili više satiričnog karaktera. Sama satira u mjuzikl nekako ni onda, a ni kasnije, nije baš dobro "sjela". Tada sam postao ravnatelj kazališta i definitivno odlučio da krenemo u bitku za glazbeno - scensko djelo suvremenog tipa. No, nije to bilo ni tako jednostavno. Prvo sam uzimao najbolja strana djela, kao što su primjerice Čovjek od Manche i Guslač na krovu i tek tada kreće prvo domaće djelo Grgića i Kabilja. Ja to njihovo djelo, koje se zvalo Velika trka, uvijek zovem predigrom Jalti. Nakon toga je rođena Jalta, koja je dosada odigrana oko 580 puta i utrt je put domaćem mjuziklu. Od tada su se svake godine nizala djela domaćih autora. Imao sam mogućnosti utjecati na to i uvijek sam govorio da domaće "autore treba ljubiti". Mislim pritom na poznatu izreku Iljfa i Petrova kad ona dva fakina vele da "pješake treba ljubiti". Okupili smo nekoliko ekipa autora i oni su ciljano počeli raditi za Komediju određene mjuzikle.

Tko je sve bio u tom krugu?

S jedne strane bio je tu Đelo Jusić, mediteranac, koji je tada radio mjuzikl Dundo Maroje i - bio je to ogroman uspjeh! S druge strane bio je tu trio Senker, Škrabe, Mujičić sa Stipicom Kalogjerom koji je radio jednu parodiju koja se zvala "Glazbeni kajbojski strip" O kaj, jedan veliki, kultni, mjuzikl. Sve te predstave išle su više od tristotinjak puta. Potom se događa opet nešto lijepo: posegnuli smo tamo gdje dosada nismo bili – u rock. Rađa se prva rock opera Gubec beg. Izvodila se u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski oko dvjesto puta, a ostalih pedesetak predstava odigrano je diljem Europe i, naravno, Hrvatske. Tada, misleći da sam obavio svoju funkciju, napuštam mjesto ravnatelja i, vidi vraga, naglo odjednom sve skupa prestaje. Prestaje stvaranje domaćih komada i svi ovi koje sam spominjao, osim Jalte, su manje - više skinuti s repertoara, ne igraju se. Jednostavno nisam mogao vjerovati.

Što ste tada radili?

Tada sam krenuo malo po svijetu, radio sam u drugim zemljama, drugim gradovima. Naravno da me srce uvijek vuklo u Komediju i onom što smo mi ovdje zvali Zagrebačkom školom mjuzikla. Nitko nas nije ništa učio, sve smo sami naučili, a ja sam o svom trošku, radeći puno na televiziji i radiju gdje sam pristojno zarađivao, sve što sam zaradio trošio na svoje doškolovanje putujući po svijetu i gledajući najbolja engleska i američka djela. Kad se nedavno navršila pedeseta godišnjica Komedije, naš veliki jubilej, pitali su me tada što igrati. Rekao sam: strano djelo. Naime, nije bilo vremena za pisanje novog domaćeg djela, jer, radilo se o dva, tri mjeseca vremena i predložio sam da se napravi Isus Krist Superstar, što se pokazalo pravim pogotkom. Potom je uslijedila druga velika rock uspješnica, mjuzikl Kosa. I opet sam pomislio kako je sve to divno i krasno, ali gdje je naš mjuzikl?

I, koliko znamo, naišli ste na njega.

Da. Tada u Kazalištu Komedija sretoh Roberta Škiljana s prijedlogom, sinopsisom, za domaći mjuzikl Janica i Jean. Ja sam čovjek od, neću reći instinkta ili njuha, ali i već sam naslov mi se učinio zgodnim. Kad sam pročitao sinopsis, kad sam vidio kako je to jedna pitka, umilna, topla priča kakvih više uopće nema u takozvanom "modernom teatru", odmah sam pristao sudjelovati na tom projektu, bez obzira u kojoj funkciji; kao savjetnik, redatelj, bilo što. Tada sam se sastao s već uhodanim tandemom Škiljan – Leopold i dogovarali smo kakvog bi to tipa trebao biti mjuzikl. Oni su zapravo imali već gotovu ideju, ja sam tu praktički samo pomagao s nekakvim svojim, recimo, znanjem i saznanjima o novom glazbenom teatru koji se događa ovog trenutka. I, krenuli smo u posao. Moram napomenuti da nije lako pokrenuti taj zamašnjak, potrebno je i dosta vremena da nastane novo djelo. Međutim, gospodin Škiljan i ja, a posebice gospodin Leopold, koji i inače ima velike obaveze, dakle sva trojica smo uspjela u vrlo kratkom roku, koji smo si sami zadali, to djelo privesti kraju.

U kojoj je fazi mjuzikl Janica i Jean?

Mi danas praktički možemo reći da imamo gotovo završeno djelo, većina glazbenih brojeva je skladano, libreto je odavno gotov i sada tu dolazi ona dorada; malo francuskog i ostalo. Radi se o poznatoj "mekoj" okupaciji Francuza i suživotu Samoboraca i Francuza, što je jedna prekrasna priča, koja naravno puca onim strašnim porazima Napoleona i vojska mora krenuti natrag u Francusku. I, da ne pričam priču dalje, u zapletu se događa jedna mala revolucija na maskenbalu, žele se riješiti Francuza, ali upucaju krivoga, doduše ne baš sasvim do kraja i sve sretno završava.

Dakle, u ovom trenutku mi smo pred koncertnom izvedbom ovog djela. Raduje me što će se to dogoditi baš u Samoboru i da će po prvi puta baš Samoborci i njihovi uvaženi gosti čuti to djelo za koje u ovom trenutku mogu reći, a ne govorim samo svoje mišljenje, da će biti veliki kazališni uspjeh. Jer, tko god se dotakao tog djela, bilo kao suradnik, bilo kao pjevač, glumac, svatko je osjetio nešto toplo, zagrijao se za cijeli projekt... I, hvala Bogu, ja kao redatelj sada na probama imam jednu sjajnu atmosferu, kada ne moram uvjeravati glumce da su i domaća djela dobra, što sam dosada uvijek morao raditi i krvavo se boriti da djelo izađe na svjetlo dana. Ovdje, za sada, da ne ureknem, sve ide lijepo, tečno, upravo onako kako su autori djelo i napisali.

Za kada je planirana premijera?

Premijeru planiramo za veljaču sljedeće godine. Bit će to izvrsna najava za najveću samoborsku feštu - Fašnik.

Mladen Sirovica

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)