Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

45 godina Osnovne škole Samobor

Kad škola nije samo škola

Osnovna škola Samobor (nekada OŠ Janko Mišić) slavi 45 godina postojanja. U tom su vremenu kroz nju prošli brojni naraštaji đaka koji su ostavili znatan trag u javnom životu grada. Dakako, to je više bilo izraženo u vrijeme kad je ta osnovna škola bila u Samoboru jedina, prije izgradnje OŠ Bogumila Tonija.

Osim đaka koji su je pohodili i u njoj sticali prva školska znanja valja istaći i brojne učitelje i nastavnike koji su ostali u sjećanju kao vrijedni i samoprijegorni učitelji i pedagozi.

Spomenuta četrdesetpetogodišnjica bila je povod za razgovor s ravnateljicom OŠ Samobor Vesnom Lokner Kralj, te prilika za ukazivanje na probleme s kojima se škola u posljednje vrijeme nosi.

Osnovna škola Samobor obilježava 45. godišnjicu osnutka. Te godine vide se i na njezinom izgledu. Što je školi najpotrebnije kako bi vratila stari sjaj i postala funkcionalnija?

Škola je sagrađena 1957. godine i tada je puštena u rad. Zgrada je relativno stara u tom smislu i godinama smo mučili mnoge probleme oko poboljšanja, popravaka onoga što nije bilo u redu i tako dalje. Ako se sjećate, 1994. godine su nam padali stropovi, pa je bilo dosta povike oko toga. Tu je i sportska dvorana koju dijelimo sa Srednjoškolskim centrom, a to znači da svi naši učenici ne mogu koristiti tu dvoranu za tjelesnu i zdravstvenu kulturu. Nadalje, igralište ni sada još nije u funkciji, ali prije dvije godine Grad je za to odvojio sredstva, pa se i to sređuje. Kad bi pričali samo o tome, nabrajali bi samo probleme, pa bi ispalo da samo kukamo i žalimo se.

Između ostaloga, 1957. godine definitivno se gradilo drugačije nego što bi to danas trebalo; jedna suvremena nastava sa svim kabinetima, knjižnicom, informatičkom učionicom, a da ne govorimo o onom najbanalnijem kao što je sanitarni čvor koji nam je također problem. Međutim, osim tih problema, mislim da bi trebali reći da u tih 45 godina nije samo pitanje školske zgrade i koliko je ona sagrađena, uređena i obnovljena, nego da je u tih 45 godina prošao čitav niz generacija, Samoboraca, koji su danas i poznata imena i kojima se Samobor diči. To znači dugogodišnji kvalitetan rad, a pri tome ne mislim samo na redovnu nastavu, nego i na ono što u biti čini duh jedne škole, njezinu osobnu kartu, a to su različite slobodne aktivnosti. Kao što ih je bilo i prije ima ih i danas čitav niz, od izborne nastave, izvannastavnih aktivnosti i tako dalje.

Osjeća li se razlika, ne samo financijska, već i organizacijska, nakon ove najnovije decentralizacije školstva?

Ja sam ravnatelj od 1992. godine. Prošla sam različite sisteme financiranja, od Grada Zagreba dok Samobor još nije bio odvojen, zatim smo došli na ministarstvo, znači direktno na državne jasle, pa su se formirale županije i opet se sistem mijenjao, a sada smo od 1. srpnja 2001. godine direktno na Gradu Samoboru. Definitivno je da decentralizacija daje bolji uvid u stanje u školama i interes je puno veći. Praktički, o samoborskim školama odlučuju oni čija djeca idu ili će ići ili koji su sami bili polaznici tih škola. Međutim, novaca, nažalost, u prosvjeti nikada niti na jednoj razini nije bilo dovoljno i ja ne mogu reći da se, dok smo bili direktno pod Ministarstvom prosvjete, nije ništa radilo. Radilo se, međutim, vi za redovno održavanje nemate sredstava. Postoje određeni prioriteti, a to su krovovi koji cure, loše elektroinstalacije, sanitarni čvorovi i onda, na primjer, nikako da dođete do jednog igrališta, koje je godinama u planu, ali se ne radi. Dok sve ne popravite i dok ne dobijete sve ateste, a u međuvremenu vas uredno prijavljuju sucu za prekršaje, jer inspekcija radi svoj posao, dotle ne možete doći do toga da se barem održavaju prozori i vrata, da možete lakirati parkete i slično. Tako da nakon 45 godina, nakon svega što primite, dogodi se da ne znate otkuda bi krenuli. Zbog dugogodišnjeg premalog ulaganja u prosvjetu i održavanje postojećih zgrada i sveg onog što je potrebno za funkcioniranje, naravno da se ne može to sada preko noći riješiti. Škola Samobor je najstarija na području Grada Samobora i sigurno zahtijeva najviše. Evo, kotlovnica je totalno otišla i predviđeno je za ovu godinu da se obnovi i plinificira, a tu su i područne škole, koje isto tako imaju čitav niz zahtjeva. To zahtijeva ogromna sredstva i svima je jasno da toliko novaca jednostavno nema.

Škola su i ljudi koji u njoj rade. Kakvo je stanje među djelatnicima? Jesu li zadovoljni svojim statusom u društvu, primanjima...

Nije uvijek sve sjajno i svuda ima problema. No, ti problemi se u prosvjeti nadoknađuju ne financijskim sredstvima, nego prvenstveno entuzijazmom. Vrlo često znam reći ljudima koji se zapošljavaju u školi da moraju znati da je redovna nastava i ono što se od njih očekuje samo možda 50% od onoga što će ustvari raditi. Onih drugih 50% je rad s djecom koji vam ustvari nitko neće platiti, a vi se jednostavno na potrebe djece ne možete oglušiti. Ako djeci i roditeljima želite bilo što dodatno pružiti, onda to, naravno, ne ide u one okvire službenog radnog vremena. Tu nam je, na primjer, prevencija ovisnosti, o kojoj se toliko priča, a kojoj ni država niti netko drugi ne daju previše vremena, a niti sredstava. Prevencija podrazumijeva da ćete vi ponuditi djeci različite aktivnosti da ne otiđu na cestu i da se ne susretnu s cigaretama, alkoholom, drogom i ostalim. Vezano uz to, mi imamo već godinama svaki petak popularne "čage" na kojima se djeca ovog uzrasta okupljaju u školi i samu školu ne doživljavaju kao zgradu u kojoj se dijele ocjene i u kojoj se samo mora učiti, već se nešto i dobiva. Prošle godine smo uveli takozvanu "otvorenu srijedu", gdje ponovno učitelji rade volonterski, a moram napomenuti da nam tu pomaže i Grad dodatnim sredstvima za izvannastavne aktivnosti, pa pozivamo različite goste koji zanimljivo pričaju učenicima, a ujedno se radi i o profesionalnoj orijentaciji, ako dolaze novinari, arheolozi ili netko sličnog zanimanja. U školi za vrijeme velikog odmora učenici puštaju glazbu, objavljuju različite poruke, ispunjavaju glazbene želje, pričaju zgode, znači zaista se dosta radi na onome što nije uobičajena nastava, nije nastavni plan i program, nego nešto dodatno, što nemaju sve škole, a to je ono po čemu se škole i razlikuju.

U čemu ste kao škola postigli zapaženije rezultate i veće uspjehe?

Kontinuirano, već dugi niz godina, vrlo uspješno naši učenici objavljuju školski list Iskrice. Od 1994. godine, od kada je uspostavljen sustav susreta i natjecanja, mi smo svake godine pozivani na državno natjecanje Lidrano i unazad 5 godina dobivamo diplomu koju dobivaju samo najistaknutiji, jer tu nema rangiranja po mjestima. Ima još čitav niz aktivnosti i kada bih počela nabrajati sigurno bih nešto propustila. Aktivnosti koje nudi škola su zaista širokog spektra. Imamo izvrsnu keramičku radionicu koja se, na primjer, nigdje ne natječe, ali ona definitivno postoji. U suradnji sa Zajednicom tehničke kulture Grada Samobora od ove godine imamo maketare, imamo odličnu dramsku družinu. Tu su još svakako i pojedinci iz različitih područja i grupa predmeta koji također sudjeluju na državnim natjecanjima.

No, ako govorimo baš o kontinuitetu, to je školski list Iskrice i mogu reći da je to izuzetno zahtjevan posao, a isto tako i izuzetno skup posao. Do ove godine smo to financijski zahvaljujući mnogim sponzorima uspjeli rješavati, ali je svake godine sve teže. Radi se o listu u boji koji ima šezdesetak stranica i koji košta između 3 i 5 tisuća DEM. To je ogromna svota koju škola nema niti može platiti iz svojih sredstava, ali smo sponzorstvom uspijevali to nekako riješiti.

Spomenut ću još i vatrogasce, folklor, matematičare, fizičare, zbor i stvarno je toliki broj izvannastavnih i izbornih aktivnosti u školi da naših 900 učenika, koliko ih ide u našu školu, mogu pronaći taj nekakav svoj interes, svoj izraz. Ove godine promovirat ćemo i svoju himnu, svoj znak, pokušavamo i što se tiče estetskog uređenja istaći svoje neke karakteristične boje. Ima dosta događanja, puno ideja, samo treba i vremena i novaca da se to sve realizira.

Što bi kao ravnateljica željeli ostvariti u neposrednoj budućnosti, u sljedećih 5 godina, do pedesete obljetnice?

Puno je planova. Već sam na početku rekla da bi nam za jednu suvremenu školu trebalo puno više novaca, što nije moguće realno očekivati. Ali, ja ne odustajem od dogradnje škole i ne znam hoće li ona biti realizirana, no definitivno nam za jednu suvremenu školu s knjižnicom, informatičkom učionicom, blagovaonicom, koju imaju sve druge škole, treba više prostora. Nadam se da će Grad imati toliko sluha, da se osiguraju određena početna sredstva i napravi projektna dokumentacija, jer mislim da ta dogradnja ne bi bila ipak tako veliki zahvat, jer ne krećemo od nule.

Nadam se da ćemo imati dovoljno sredstava za ovo što sad moramo održavati, jer tu je sad i igralište koje će biti pušteno u upotrebu na Dan škole, a nadam se da će nam se i srednjoškolci u tih pet godina iseliti iz dvorane, pa ćemo svim učenicima moći osigurati da vježbaju kako treba. Tu su i područne škole. U područnoj školi Celine trebamo riješiti grijanje, to je stara zgrada s klasičnim grijanjem, trulim prozorima i dotrajalim instalacijama, pa nam se djeca zimi više smrzavaju nego griju.

Što se tiče ostalog, mislim da ovo što sada imamo treba još samo doraditi. Krećemo s osnivanjem Vijeća učenika. Toga nema u drugim školama, to nije nešto što nam je propisano, nego naša želja da što direktnije dođemo do učenika, njihovih želja, potreba i viđenja škole. Želimo da im škola postane ugodno mjesto u kojem moraju svakodnevno boraviti.

Robert Škiljan

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)