Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Privremeni boravak u Samoboru mlada pjevačica Vlatka Burić koristi za probe u Pučkom mjuziklu Janica i Jean, čija se premijera očekuje u veljači 2004. godine, a koncertna izvedba za Dan Grada, 18. listopada ove godine, u Hrvatskom domu

Velika stvar za Samobor

Vlatka Burić nalazi se pred diplomom na Bečkoj Muzičkoj akademiji,a, po svemu sudeći, nakon što 13. listopada u ruke dobije priznanje da je s uspjehom svladala iznimno opsežan program te velike glazbene institucije, krenut će i na dodatno školovanje - magisterij. Istovremeno se u Hrvatskoj, u Kazalištu Komedija priprema za svoju prvu veliku ulogu - Janice u Prvom hrvatskom tamburaškom mjuziklu, ili kako ga je "krstio" redatelj Vlado štefančić, "pučkom mjuziklu" Janica i Jean. Autori tog "samoborskog mjuzikla" su libretist Robert Škiljan, dok je glazbu napisao Siniša Leopold.

Bliži se kraj vašeg školovanja na Muzičkoj akademiji u Beču i početkom listopada ćete diplomirati. Kakve su bile te četiri godine? Jesu li bile u skladu s vašim očekivanjima?

a bih rekla da se bliži zapravo "kratki kraj", jer me nakon diplome čeka opet jedna vrsta početka. Naime, odmah drugi dan nakon diplomskog ispita, ako sve prođe u redu, imam upise za magisterij. Prema tome, toj priči baš i nije kraj, završila sam jedan veći dio što se tiče studiranja na fakultetu. Sam diplomski ispit došao je brzo, jer sam ja u tri godine, a na inicijativu svog profesora, završila fakultet koji inače traje četiri godine. I samoj mi je još teško vjerovati da je to bilo moguće, ali privikavam se. U Beču živim već gotovo četiri godine.

Kako ste riješili pitanje smještaja?

Prve dvije godine, nešto malo manje, živjela sam u Hrvatskom domu, u Canisius haus, gdje žive samo hrvatski studenti. U tom domu nas je bilo tridesetak, znači nije nas bilo baš tako puno, a dom je vodio pater Matoš. Sada sam također u jednom domu, s time da imam bolje uvjete, imam svoju sobu i sanitarni čvor, a kuhinju dijelim s još tri djevojke. Polako se selim iz lošijih u sve bolje uvjete, što, dakako, ovisi o financijskoj situaciji. Moram reći da su cijeli moj studij financirali isključivo moji roditelji i da nijednu moguću stipendiju nikada nisam dobila, a čak sam bila odbijena i od Grada Samobora. Sada se trudimo naći još bolji smještaj radi pripreme magisterija, no u Beču su cijene užasno visoke.

Veselite li se povremenom boravku u Samoboru?

Naravno da se veselim. Ne bi bilo normalno da se ne veselim. Tu sam odrasla, tu mi je cijela obitelj i kad god uhvatim priliku, kakvu pauzu od par dana kada nemam obaveza na fakultetu, ja dođem doma.

Jesu li ispunjena vaša očekivanja što se tiče školovanja?

Tek ćemo vidjeti koliko se isplatilo moje školovanje kada za nekoliko godina počnem raditi. Ja definitivno nisam razočarana. Jako sam zadovoljna svojim profesorom, ljudima s kojima sam okružena i ekipom s kojom radim koncerte, predstave i slično. Za svakog mladog čovjeka izazov je otići van. Sjećam se kad su mi roditelji govorili prije studija kako ću možda ići van studirati i to mi se onda činilo super; nisi doma, to je krasno. Tako svi razmišljaju. Kada se to stvarno obistinilo i kad je trebalo otići, spakirati se, onda mi je stala knedla u grlu. Prve godine je bilo jako teško, privikavanje na to da si sam, nema mame i tate, sam si odgovoran i vodiš brigu o svemu, od dućana, policije, ambasade i svega ostalog. Mislim da je to dobro, jer čovjek u takvoj situaciji brzo odrasta i brzo mora naučiti sve što mu je potrebno za život. Koliko god vi prijatelja tamo imali, oni su u pravili samo prijatelji, a vi ste sami sa sobom, odgovorni za sebe.

U realizaciji je projekt Prvog hrvatskog tamburaškog mjuzikla Janica i Jean, u koji igrate naslovnu ulogu Janice. Što mislite o tom projektu i kako vam se sviđa?

Gospodin Siniša Leopold mi je tu ideju spomenuo još prije godinu dana, negdje u ljeto prošle godine kada je to zaista bila još samo ideja. Pitao me bi li ja to radila ako se to realizira, jer me "ugradio" u sve to. Ja sam odmah rekla da bi, jer ideja je jako dobra. Sada imamo i sve materijale i ono što vidim jako mi se sviđa. Tek smo počeli raditi, probe su u tijeku. Mislim da je to jako dobro za Samobor, a dobro je i za svakog mladog umjetnika, jer takvo djelo nitko do sada nije napisao ni izveo. Ovaj mjuzikl čini mi se jako interesantnim, a mislim da će biti i jako dobro prihvaćen.

Počele su probe. Kako surađujete sa Đanijem Stipaničevim, koji nosi glavnu rolu, a poznat je i po glavnim ulogama u mjuziklima Isus Krist Superstar i najnovijoj izvedbi Kose?

Đanija poznajem nešto više od tri godine, iz onog vremena kad još nije bio u Komediji i nije pjevao u mjuziklima. Prvi puta slučajno smo se sreli na Hrvatskoj televiziji kada smo zajedno radili na jednoj emisiji i trebali otpjevati duet i tada je u šali rekao uredniku da je zadovoljan što su mu konačno našli zgodnu pjevačicu, iako nije znao ni tko sam ni kako pjevam. To mi se tada činilo malo bahatim, ali kasnije, kada je čuo kako pjevam, smijali smo se tome. On je sada jako popularan i to me jako veseli. Drago mi je, jer je Đani jako veliki talent i mislim da može još puno više i da svojim talentom može bez problema ići i izvan granica Hrvatske.

Kakva je suradnja s maestrom Leopoldom i režiserom Vladom Štefančićem?

Uz gospodina Željka Bradića, kojeg moram spomenuti, jer je na početku moje karijere imao vrlo veliku ulogu, tu je i gospodin Siniša Leopod, koji me poznaje još kao malu curicu i također je puno pomogao. Drago mi je da s njim surađujem na taj način, znači ne samo na tipičnim koncertima gdje se otpjeva pjesma ili dvije, nego da i u svijetu kazališta vidimo gospodina Leopolda, koji tu inače nije "doma". Gospodin Štefančić je legenda našeg kazališta i tu se nema što više dodati. Jako mi je drago što radim s njim.

Gospodinu Štefančiću je mjuzikl Janica i Jean 150. glazbeno - scensko djelo koje režira i oduševljen je njime.

Kad je već tako "okrugla" brojka, želim da mu to bude i najbolje do sada.

Glumci obično baš ne ulaze tako oduševljeno u nove projekte. Kako se vama čini?

Mislim da će se ovaj puta oduševljavati svi, jer zaista do sada nitko nije nešto slično radio. Mjuzikl je na kajkavskom dijalektu, što je zapravo naš domaći jezik, a sam libreto je vrlo interesantan, pomalo ide na komediju. Jučer smo baš razgovarali gospodin Leopold i ja kako bi bila greška da to djelo radi neki mladi režiser, jer to nije tipična realizacija, tip opere, za koju se već dobro zna kako se režira, samo ju režiser po svojem ukusu malo drukčije složi na pozornici. Gospodin Štefančić, upravo radi svojeg dugogodišnjeg iskustva na različitim projektima, je prava osoba za tu režiju. Svaka čast mlađim režiserima, ali mislim da se ne bi u tome tako dobro snašli kao gospodin Štefančić.

Kraća koncertna izvedba tog djela bit će 18. listopada za Dan Grada Samobora. Što očekujete?

Prvo što očekujem je puna dvorana, jer svaki umjetnik voli nastupati pred punom dvoranom. Uopće ne sumnjam u zainteresiranost ljudi za to djelo, mislim da će se tražiti i karta više. Iz iskustva znamo da naša dvorana u Samoboru nekad zna i "pucati po šavovima", jer je premala. To otvara drugu priču, jer bi se zaista moralo, to treba podvući crveno, napraviti nekakav drugi prostor u Samoboru. Veselim se probama sa zborom i drugim glumcima, jer do sada sam probala samo duete s Đanijem, a znam da pjevam i s Lukrecijom Brešković, kojoj se posebno veselim, jer se ne poznajemo. Dobro je što će se napraviti ovakva jedna izvedba prije same premijere da ljudi djelomično čuju i da se zainteresiraju, jer sada neće vidjeti sve. To će ih zaintrigirati da dođu i na samu premijeru.

Ivica Horvat

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)