Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Razgovor: Miro Vasilj, vlasnik autocentra Vasilj, koncesionara Renaulta

Automobili kao sudbina

10. siječnja Samobor je dobio novi prodajno - servisni autocentar uglednog proizvođača automobila Renault. Baš Renault već nekoliko godina za redom bilježi najbolju prodaju svojih automobila na hrvatskom tržištu. U prošloj ih je godini prodano 13.500, što je porast od 17,3% u odnosu na prethodnu godinu. Valja naglasiti i da su njegovi tipovi posljednjih godina u pravilu proglašavani automobilom godine. Tako je bilo i prošle, kad je to prestižno priznanje dobio Renault Megane II.

Koncesiju za prodaju i ovlašteno održavanje automobila marke Renault u Samoboru dobio je Miro Vasilj, čija se firma, na uglu Ulice grada Wirgesa i Zagrebačke ulice, već desetljećima bavi servisiranjem automobila.

Bio je to dobar povod za razgovor s Mirom Vasiljem, vlasnikom AC Vasilj.

Obitelj Vasilj tradicionalno je generacijski vezana uz poslove s automobilima. Kakvi su bili počeci?

Moj otac je počeo privatno raditi kao obrtnik, otvorivši automehaničarsku radionicu 1957.g. Dakle, sa svojih 29 godina krenuo je u svojevrsni “kapitalizam“ u socijalističkom okruženju 50-ih godina. Ta prva faza je trajala otprilike 5 godina, odnosno do 1962. g., kada su mnogi ljudi poput mog oca zbog promijenjenih gospodarsko-političkih prilika zatvorili svoje male radionice. 1965. g. otac ponovno otvara automehaničarsku radionicu u Samoboru koja egzistira bez prekida do današnjih dana.

Od 1965. do 1972. g., u ta relativno skromna vremena, kada je u Samoboru bilo možda dvadesetak, tridesetak automobila, otac je imao automehaničarsku radionicu u kojoj su se popravljale sve marke vozila. Vrlo brzo je shvatio da od svaštarenja nema ništa, da se treba specijalizirati za jednu marku vozila. Zatražio je ugovor o poslovnoj suradnji od marki Ford, Opel i VW, kako bi bio ovlašteni serviser za jednu od njih. 1972. g. uspio je potpisati ugovor i postati ovlašteni VW servis, a dvije godine kasnije i AUDI.

Kakve ste vi imali nakane? Pretpostavljam da vas je posao u radionici vašeg oca čekao. Za što ste se željeli školovati?

Kako je otac čvrsto vjerovao da će dobiti jedan od ugovora o poslovnoj suradnji, mene je kao starijeg sina koji je bio pri završetku osnovnog školovanja želio usmjeriti u pravcu tehnike. Iako sam imao drugih afiniteta, radilo se o klasičnoj gimnaziji, budućem studiju medicine, poslušao sam očeve sugestije i potrebe onog vremena i upisao srednju strojarsku školu u Zagrebu. Nisam bio baš presretan s tim izborom, ali izgurao sam. Početkom četvrtog razreda srednje tehničke iznova se kod mene probudila želja za medicinom, pa sam se uz pomoć starijih prijatelja “švercao” kao brucoš na sekcije iz anatomije na medicinskom fakultetu, no to mi se ipak nije dopalo. Po završetku srednje škole, a na radost roditelja, upisao sam se na Fakultet za strojarstvo i brodogradnju, gdje sam i diplomirao.

Nakon razmišljanja gdje se zaposliti, jer su mnoge moje kolege vrlo lako dobivali posao u ondašnjim velikim sistemima poput Končara, Prvomajske, Jedinstva, ja sam se odlučio, untoč njihovom čuđenju, za nastavak očevog posla koji je bio vrlo dobro uhodan, s nekoliko stalno zaposlenih radnika i ugovorom o poslovnoj suradnji s markama VW I AUDI. Kao mladi inženjer, ulazeći u zajednički posao s ocem, sagledao sam postojeće stanje našega servisa koje je bilo dobro, ali sam istovremeno osjećao relativno velike mogućnosti u daljnjem razvoju. Tih 80-ih godina masovno su se kupovali automobili, kako novi tako i rabljeni, pa je za nas bilo sve više posla. S obzirom da je lokacija našega servisa bila odlična, nije ju trebalo mjenjati, već smo otac i ja zaključili da je postojeću radionicu potrebno građevinski proširiti, modernizirati i dobro tehnički opremiti kao preduvjet još boljeg poslovanja. Budući da je otac imao ušteđenog novca, a i krediti su se mogli relativno lako dobiti, mislio sam da se naš projekt može brzo ostvariti. Međutim, naše se ambicije nisu smjele ostvariti, jer nas je, kao i mnoge druge obrtnike, poduzetnike u to vrijeme zadesila nevolja “ispitivanja porijekla imovine”, dakle nismo smjeli društvu pokazati da imamo i možemo i umjesto da smo željeno gradili i razvijali posao, mi smo bili prisiljeni gubiti vrijeme na pravdanje i dokazivanje stečenog. Teško je danas riječima opisati osjećaj frustracije i nemoći iz tog vremena. S jedne strane želje, ambicije i realne mogućnosti za ostvarenje zacrtanih ciljeva projekta, zbog kojih sam i ušao u privatni posao s ocem, a sa druge strane otpor i destrukcija društva, odnosno vlasti. U svakom slučaju, u takvoj situaciji nismo smjeli graditi i razvijati se. Trebalo je čekati neka bolja vremena.

Bili ste mladi, školovani, ambiciozni. Kako vam je to čekanje padalo?

Koliko god je situacija bila loša, ona mi je pružila neke nove mogućnosti. Naime, kako se zarađeni novac nije smio investirati u novi auto centar, u nešto što se vidi, ja sam ga vrlo često trošio na putovanja po svijetu. Radilo se o skijanjima, višestrukim odlascima u Englesku po mjesec i više dana, putovanjima po Americi i Meksiku i da ne nabrajam dalje. Na tim putovanjima upoznao sam mnogo divnih i zanimljivih ljudi. Tako sam za jednog boravka u Americi, a na nagovor nekih od njih, skoro završio s poslom u Ujedinjenim narodima kao stručnjak za tehničku razmjenu i pomoć zemljama u razvoju. Bilo je to vrlo ozbiljno, praktički sam imao sve dokumente spremne, no tada su mi javili da bih trebao ići u Srednju Ameriku, a te 1987. godine tamo je bjesnio građanski rat. Kada sam vidio kamo me šalju, i uz pritisak roditelja, odustao sam, a vjerojatno malo i zato što je u meni još uvijek bila želja za ostvarenjem našeg projekta iz početka 80-ih. Unatoč mojim čestim putovanjima ja sam cijelo vrijeme bio zaposlen u našem autoservisu. Tada, krajem 80-ih već se naziralo da bi situacija kod nas, u bivšoj državi, mogla drugačije krenuti i da bi se moglo nešto napraviti.

Došle su i devedesete godine. Kako ste dočekali dugo najavljivane promjene?

Otac je 1.4.1990. otišao u mirovinu i tada sam ja formalno postao nositelj posla, odnosno obrtnik. Preuzeo sam naš stari servis, radnike, vođenje i organizaciju poslova, nabavu materijala, vođenje knjigovodstva i ostalo, dakle jedan vrlo obiman i naporan posao. Međutim, sve sam to prihvatio s jednim novim elanom, motiviran onom starom željom s početka ovog našeg razgovora.Vrlo sam živo osjećao mogućnost da ljudima s kojima radim i sebi napravim bolje radne uvjete.U prilog tom mom pozitivnom osjećaju bile su i silne pozitivne političke promjene, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu (istočna Europa). Propast socijalizma i dogovorne ekonomije, uspostava novih država, modernog demokratskog kapitalizma, tržišne ekonomije i svega onoga o čemu su poduzetnici iz ovih prostora do tada samo sanjali. Te 1990., u ljeto, osnovao sam i svoju obitelj. Dakle općenito i za mene privatno jako puno događaja.

Još 1989. godine u jesen kupio sam 15 000 kom. opeke. S jedne strane se rušio Berlinski zid, a ja sam se spremao graditi svoj, iz kojeg je niknulo sve ovo što se danas vidi. Kako je otac još 70-ih ishodio građevinsku dozvolu za novu garažu-radionicu, pored postojeće i na osnovu nje u zadanom roku napravio sam samo temelje da dozvola ne bi propala. Površina te nove radionice bila je nedovoljna za novonastale potrebe našeg servisa. Ja sam pokušao s novim zahtjevom prema urbanistima ishoditi novu, integralnu građevinsku dozvolu koja bi obuhvaćala staro stanje i nove potrebe. Međutim, kronična sporost naše administracije i ograničavajući faktor urbanističkih planova, a sve u vezi s postojećim urbanističkim planovima, a u vezi s postupkom izgrađenosti građevinske parcele, mene je dovelo do toga da sam gradeći po staroj dokumentaciji, uz tužakanja susjeda, doživio mnoge kazne građevinske inspekcije. Onda se dogodila l991-92. godina, rat u Hrvatskoj. Jednostavno se nije moglo ništa napraviti. Razmišljao sam da odustanem od svojih planova, da sve prodam i da aktiviram svoju diplomu i da se zaposlim u struci. Međutim, mnoge naše renomirane strojarske firme su propale ili su bile u fazi propadanja. Teško bi se bilo zaposliti. Mnoge moje kolege pokušavale su otvoriti nešto što sam ja imao već godinama. Htio, ne htio morao sam se okrenuti sebi.

Što ste poduzeli?

Zahvaljujući nekim ljudima koji su se našli na mom životnom putu i njihovim sugestijama i nekom novom pozitivnom energijom koja je zavladala nakon rata, moj problem je bio definiran kao problem koji se može riješiti. Kao građanin Grada Samobora podnio sam zahtjev za izmjenu GUP-a Grada Samobora kako bih mogao dovršiti svoj projekt. Osim moga bilo je još nekoliko takvih zahtjeva, Grad Samobor je to razmotrio i dao nam mogućnost da to isfinanciramo. To je dugo trajalo, ali smo uspjeli.1990. godine. Dobio sam pravo gradnje. Bilo je puno problema, jer moraš znati biti i urbanist, i građevinar, i menadžer i jaki investitor. Moraš se istovremeno žestoko boriti u svojoj osnovnoj djelatnosti, strašno teškoj i iscrpljujućoj. Nakon građevne dozvole ubrzano sam završavao gradnju i bio sam uvjeren da će naši strani partneri iz VW-a i AUDI-a omogućiti otvaranje prodajno servisnog centra za te marke.

Što se dogodilo?

Te 1999. godine osjetili smo jedan otpor naših partnera. Bile su naznake da će Auto centar Zubak izgubiti generalno zastupstvo i da će doći Porsche iz Austrije. Mislili smo kako će ih privući novi objekt, naša ideja i dugogodišnje iskustvo, ali Volkswagen nas je odmah odbio što se tiče prodaje vozila, ali je postojala mogućnost da tu bude Seat u kombinaciji s Audijem. Kako kod nas sve polako ide, cijela ta prepiska je trajala skoro dvije godine i moj objekt je stajao neiskorišten dvije godine. Ljudi su me pitali da li uopće radim. Shvatio sam da je prošlo previše vremena i krajem 2001. uzeo sam listu najprodavanijih marki automobila u Hrvatskoj i jednostavno sam poslao pismo namjere prvoj desetorici, osim grupaciji Volkswagen. Za divno čudo svi su reagirali i na kraju sam imao slatke brige oko toga s kime napraviti ugovor. Svi su manje-više znali za ovu lokaciju i za naše bavljenje auto-branšom, a pojedini su se i čudili zašto nas Volkswagen nije htio. U Renaultu su me, kad smo već bili u ozbiljnim pregovorima, otvoreno pitali zašto Volkswagen neće taj prostor, jer sve što su čuli i znali o nama bilo je pozitivno. Rekao sam im da bih i ja volio to saznati.

Jeste li saznali zašto?

Nikad nisam saznao konkretan odgovor. Mislim da je odgovor vrlo jednostavan: kod Volkswagena se dešava nešto za što se nadam da se neće nikada dogoditi kod Renaulta, a to je da se generalni zastupnik bavi maloprodajom. Dakle, AC Zubak je kao veletrgovac, kao generalni zastupnik, prodavao cca. 70% preko svoje maloprodaje. Znači, ostvarivao je veletrgovačku, zastupničku i i maloprodajnu maržu i ja bih mu tu bio nepotrebna konkurencija.

Od svih tih muka s Volkswagenom čak sam 1994. investirao u zemljište kraj bivšeg Stočara. Kupio sam veliki plac od 10.500 m2, jer kad sam vidio da se na staroj lokaciji ne može ništa napraviti, htio sam sagraditi posve novi centar. Ni tu nije bilo sluha od naših starih partnera. Oni jednostavno nisu željeli konkurenciju..Tako sam se ja okrenuo drugim markama i dobio sam vrlo optimtstične odgovore. Priželjkivao sam Renault i na sreću oni su pokazali veliki interes za ovu lokaciju, iako su već imali koncesiju u Svetoj Nedelji. Pitali su me zašto se nisam prije javio? Ipak, išlo je sve brzo i 1.10. 2002. potpisali smo ugovor o poslovnoj suradnji, a već 30.11.2002. imali smo Dane otvorenih vrata RENAULT-a. U dva mjeseca doveli smo AC Vasilj na nivo uređenosti i opremljenosti da je mogao početi raditi. Štoviše, naši partneri RENAULT HRVATSKA bili su vrlo zadovoljni postignutim tako da nam 23.01.2003. dolazi u Samobor treći čovjek RENAULTA FRANCUSKE. To ipak nešto govori.

Kakva je poslovna budućnost?

Budućnost je u zapošljavanju i širenju djelatnosti. Sada imamo 8 zaposlenih, a kompletan, zaokruženi centar, osim lakirnice, zapošljavao bi petnaestak ljudi i imao kompletnu ponudu usluge za potrebe maeke RENAULT. Dakle, na ovoj lokaciji će biti jedna vrlo kvalitetna RENAULT-ova koncesija po njihovim standardima. Kako ja još uvijek imam i onu zemlju na ulazu u Samobor, postoji određena ambicija da se planira gradnja novog centra na toj lokaciji. Štoviše, RENAULT je kupio NISSAN. Oni će najvjerojatnije biti ti koji će distribuirati navedenu marku za hrvatsko tržište, a time postoji mogućnost da i u Samoboru pored RENAULTA dobijemo i NISSAN.

Kada ćete ponovno putovati?

Ubrzo?! Moji me suradnici tješe u ovoj eri informatike, putovat ću ponovno čim mi kupe prijenosno računalo. Tvrde da će oni dobro raditi svoj posao i bez mene, ako smo dobro informatički povezani. Trebamo se samo dobro uskladiti i iskreno se nadam da ću imati mogućnosti ponovno putonati.

Robert Škiljan

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (1)