25.05.2002.

Miroslav Milonjić, ravnatelj Samoborskog muzeja

Đački dom i okolicu pretvoriti u multimedijalni centar!

Miroslav Milonjić, ravnatelj Samoborskog muzeja

Povodom Međunarodnog dana muzeja razgovaramo s Miroslavom Milonjićem, ravnateljem Samoborskog muzeja. Iako su sredstva za njegov rad znatno smanjena, muzelaci i u tim uvjetima čine upečatljive iskorake u svojoj djelatnosti. Ovaj su put ukazali na žalosno stanje Allnochovog dvorca, poznatijeg kao Đački dom.

Već drugu godinu za redom obilježavate Međunarodni dan muzeja suradnjom s mladim samoborskim umjetnicima, skrećući na taj način pažnju na stalni nedostatak prostora za njihov kreativan rad i nastupe. Kako bi se taj problem mogao riješiti?

Prošle godine smo kod obilježavanja Međunarodnog dana muzeja naglasak stavili na nedostatak prostora za mlade, posebno za, da tako kažem, "populaciju" koja se okuplja u parkiću iza Muzeja. Kako među njima ima sjajnih grafitera, učenika Škole za primjenjene umjetnosti i studenata Akademije likovnih umjetnosti, priskrbili smo im tridesetmetarsko platno koje su oslikali i rastegnuli ga između drveća u parku. Osim što smo se svi dobro zabavljali, dobili smo sjajan muzejski eksponat. Tko zna, možda ćemo za 20,30 godina izrezivati dijelove platna i uokvirivati ih kao posebnu umjetničku, pa i materijalnu vrijednost. Tu akciju smo ponovili i za prošlogodišnji Dan grada. Mislim da nije nevažno istaknuti da je cijela akcija koštala cca 3000 kuna – platno, stotinjak sprejeva, letve, pivo, sokovi, pečenice. Usporedbe radi, samo domjenak za uzvanike na Danu grada koštao je, kako sam čuo, više od 10 tisuća maraka.

E, sad, jesmo li išta postigli? Upozorili smo na kreativne mogućnosti mladih iz parkića, a i na kronični nedostatak prostora za njihov rad, isto tako. Ne želim biti pretenciozan, ali činjenica je da se nedugo nakon toga obnovio rad Samoborske kulturno edukativne scene i da se u Gradu ozbiljno razmišlja o tome da im se dodijeli prostor u bivšim svlačionicama u Langovoj. No, daleko je to od rješenja problema.

Ove godine smo ipak inzistirali na muzejskim problemima. Kad se želim našaliti, trpko doduše, onda kažem da u Muzej više ni dopisnicu ne možemo ugurati. Nemamo dovoljno prostora za depoe, za stručni rad, za radionice, za povremene izložbe. Raspolažemo samo s 12 kvadrata uredskog prostora, pa kustosi i stručni voditelji doslovno žive i rade u svojim zbirkama ili depoima. Rješenje tog problema vidjeli smo i još uvijek vidimo u uređenju Allnochovog dvorca u Starogradskoj, pa smo obilježavajući ovogodišnji Međunarodni dan muzeja željeli pokazati kako bi se taj prostor mogao u budućnosti koristiti.

Je li vam poznato u kojem je statusu (vlasništvo i sl.) Allnochov dvorac? Na koji bi se način, ukoliko se ukaže prilika, mogao koristiti za potrebe Samoborskog muzeja?

Ono što se ovog časa može sa sigurnošću reći, a može se provjeriti u gruntovnici, je to da je dvorac u vlasništvu Grada. Sve ostalo, pa i pitanje povrata je dvojbeno.

Objekt ima 460 kvadrata korisnog prostora, a mogao bi se koristiti za galeriju (umjetnička zbirka Samoborskog muzeja ima preko 1200 jedinica, a u stalnom postavu je izloženo tek desetak posto), depoe, radionice, igraonice, koncerte i slične priredbe, te za smještaj Samoborske zbirke Ivice Sudnika. Sve bi to mogao biti dio multimedijalnog centra o kojem smo ovog proljeća raspravljali prilikom izrade Nacrta dugoročnog razvitka Grada Samobora. Osim toga, na brijegu ponad dvorca mogao bi se urediti park skulptura, ali i ogledni vinograd obrađivan na tradicionalan način i voćnjak sa starim sortama voća. Čini mi se mnogo bolje i primjerenije, nego da se i taj dio Samobora urbanizira i načička raznoraznim urbanim vilama ili, nedajbože, tajkunarama.

Poznato je da su samoborske kulturne institucije za ostvarenje svojih programa dobile ograničena sredstva. Posebno je loše prošao Samoborski muzej. Kako se snalazite?

Ne bi bilo pošteno prema kolegama iz knjižnice i učilišta reći da smo mi posebno loše prošli. Prošli smo podjednako loše ili, obzirom na to da se kultura još uvijek shvaća kao potrošnja – prošli smo podjednako dobro. No, šalu na stranu, ove godine u samoborskim kulturnim institucijama financira se samo tzv. hladni pogon (plaće i režije), a i to je knap. Za posebne programe nismo dobili ni kune i zapravo su nam, u odnosu na prošlu godinu, sredstva smanjena. To od 1982., otkad sam u ovoj branši, još nisam doživio. Dugoročno za muzejsku djelatnost, za kulturnu povijest, za očuvanje samoborskih tradicija u koje se, izgleda samo prigodničarski, zaklinjemo, to može biti pogubno.

A dobro ste pitanje postavili – kako se snalazimo. Snalazimo se. Program kojeg smo na šezdesetak stranica lani ponudili Gradu ostvarit ćemo, barem veći dio. Doduše, ne sa standardom na koji smo navikli samoborsku kulturnu javnost, ali ostvarit ćemo ga. Ono što nam "visi" je nastavak arheoloških istraživanja na lokalitetu Farkaševac i to mi je posebno žao. Ta istraživanja je prošle godine započela mlada arheološka ekipa pod vodstvom naše kustosice Zrinke Kalafatić, a obzirom na to da se radi o ogromnom tumulu, otkrivena je tek četvrtina. Nadamo se da ćemo sa sredstvima Ministarstva kulture i Županije najesen moći nastaviti s istraživanjima. Inače, morat ćemo sondu zatrpati i čekati bolja vremena. Kad sam već kod arheologije, moram pripomenuti da je mali Samoborski muzej davne 1983.godine, tada još bez uposlenog arheologa, s "unajmljenom" ekipom započeo istraživanja na, kako se kasnije ispostavilo, najvećoj prapovijesnoj željeznodobnoj nekropoli u ovom dijelu Evrope. Pa zašto onda takvu tradiciju ne nastaviti.

Koji su zahvati na zgradi Muzeja trenutačno najpotrebniji i koliki bi bili troškovi ukoliko bi se krenulo k realizaciji?

Trenutačno je najpotrebnije rekonstruirati sistem grijanja i prebaciti ga na plin, jer nam troškovi struje odnose četvrtinu novca, a u služinskoj kućici u kojoj je smještena vrlo vrijedna etnografska zbirka grijanje uopće ne funkcionira. Radi se prije svega o zaštiti građe. Troškovnike smo napravili i prošle godine predali u proceduru i vjerujemo da će biti uvršteni u projekt plinifikacije gradskih objekata. O troškovima neću, jer bih to onda morao uspoređivati s cijenama nekih drugih projekata, pa bi ispalo da zdabam.

Prostor u zgradi do Muzeja dodijeljen je vinarskoj udruzi. U kojoj je to mjeri povezano s radom Muzeja i o čemu se točno radi?

Ma, gledajte. To vam je ista priča kao i s Allnochovim dvorcem. Da mi sredinom osamdesetih nismo ušli u te prostore, već bi se to kao i mnogo toga drugog privatiziralo, da se fino izrazim, i nepovratno izmigoljilo iz gradskog vlasništva. Što se konkretnih podruma tiče, mi smo još devedesete u njima htjeli napraviti stalnu muzejsku izložbu o povijesti vinarstva i vinogradarstva u Samoboru s vinskom arhivom i vinotekom hrvatskih vina, ne samo iz Hrvatske, nego i iz Gradišća, Molizea, Kalifornije, Južne Afrike itd. No, rat je poremetio mnoge programe, pa i taj.

Koliko mi je poznato, samoborska Vinsko vinogradarska udruga ima slične planove, pa nema razloga da i mi u tome ne sudjelujemo, a kako mi taj prostor sada koristimo kao spremište u Gradu su nam obećali zamjenski prostor. Nadam se, bolji.

Izdvojite neke planirane aktivnosti u narednom razdoblju, do kraja godine.

Izdvojit ću nekoliko izložbi. To je izložba kraluža nastalih u radionici koju već tradicionalno organiziramo, pa izložba o zaboravljenom samoborskom arhitektu i graditelju Franji Gabriću, izložbe samoborskih slikara Nade Martinjak-Kroflin i Mihovila Dorotića, izložba fotografa Romea Ibriševića o Parku prirode. Još pregovaramo o postavljanju izložbe "Žumberak – dvadeset godina poslije" s materijalom s rimskodobnih lokaliteta Gornja Vas i Bratelji i praposvijesnog lokaliteta Budinjak. Radi se o izložbi koja je proljetos bila otvorena u Arheološkom muzeju u Zagrebu, a sada je postavljena u Ljubljani.

Na kraju, obzirom na to da ovaj razgovor vodimo u povodu Međunarodnog dana muzeja, zahvaljujem svim prijateljima Muzeja i susjedima iz Starogradske i Livadićeve na odazivu i pomoći koju su nam pružili kod organizacije priredbe koju smo tog dana imali.

Robert Škiljan

 

Miroslav Milonjić, ravnatelj Samoborskog muzeja

Damir Čučić, nagrađivani samoborski filmski autor govori o životu za film i od filma

Arhiva 2002

2022

2021

2020

2019

2018

2017

2016

2015

2014

2013

2012

2011

2010

2009

2008

2007

2006

2005

2004

2003