Damir Čučić, nagrađivani samoborski filmski autor govori o životu za film i od filma
Žumberak - zaboravljeni raj
Damir Čućić rođen je 1972 godine u Brežicama, Republika Slovenija. Osnovnu školu započeo je na Žumberku. Srednju školu završio je kao elektrotehničar - energetičar. Sretno je oženjen, ima kćerku Saru i sina Filipa. Radi kao montažer na Hrvatskoj televiziji.
Povod ovom razgovoru je nagrada koju ste dobili na Danima hrvatskog filma za svoj film Zaboravljeni. Kako i kada ste odlučili raditi film i o Žumberku?
Mislim da je to bilo zimi 1995. Ideja je vremenom sazrijevala, a trebalo je ispuniti tehničke i financijske uvjete. Postojalo je razumijevanje od strane Ministarstva kulture i mojeg producenta, tako da je film uspješno završen. Volio bih da se mladim ljudima ne dogodi isto što i meni, jer je ovo meni već jedanaesta i dvanaesta filmska nagrada. Uvijek mi je malo žao i nastojim pomoći mlađima da lakše dođu do toga. Najčešće lokalni mediji, pa tako i Samoborski,kao u mom slucaju kasne vise od 10 nagrada. Prvih šest sam dobio u okviru amaterskog filma, ali i za takve nagrade se nekad znalo u Samoboru. Onda su slijedile i profesionalne nagrade, njih dosad ukupno 7. 1996. sam dobio prvu filmsku nagradu.
Film odiše atmosferom usamljenosti, a i sam naslov nešto slično sugerira. Koja je poruka filma?
Htio sam reći da ljudi tu žive izvrsno. Njihov način života, njihovi međusobni odnosi, posvećenost sebi samima, suživot s prirodom, racionalno korištenje onoga što priroda daje, odnos prema životinjama, sve to skupa činilo mi se jako zaboravljenim u našem načinu života. Mislio sam da to treba pokazati urbanom čovjeku. I ja sam iz tog kraja i moje genetske predispozicije su upravo takve, miran sam, tih i pristojan građanin, ali kada je riječ o filmu, onda sam onaj koji se spustio s planine. Znao sam da atmosfera filma može jako zbuniti urbanog čovjeka i tada će mu se činiti da su junaci filma Zaboravljeni jadni, ali njima je ponekad jako dobro s obzirom kako je nama u gradovima, posebno mislim na Zagreb koji je dvadesetak kilometara udaljen od Žumberka. Način života Žumberčana zaboravljen je i samim time zapušten, ali najmanje njihovom krivicom.
Sami pišete scenarije i obavljate velik dio posla oko svojih filmova. Koji su to sve poslovi i kako uspijevate?
Najčešće pišem ili sudjelujem u pisanju scenarija. Radim predložak koji kasnije netko može doraditi ili nešto, puno se petljam oko organizacije, produkcijskih i tehničkih uvjeta. Tu imam iskustva, pa mislim da to mogu podijeliti s nekim tko to radi profesionalno. Režiju radim apsolutno samostalno. Imam stalnog snimatelja, koji je i direktor fotografije, Borisa Poljaka, za kojeg mislim da je trenutno najbolji snimatelj u Hrvatskoj. U ovom zadnjem filmu pridružili su nam se Vera Robić kao producent i Goran Štrbac kao kompozitor. Sada će nam se možda pridružiti još i scenarist i tada je taj timski rad zaokružen.
Na koji se način osiguravaju financijska sredstva za takve projekte?
Treba ih nuditi, pošto živimo u siromašnoj zemlji koja ima siromašne fondove koji su k tome i rijetkost i pošto nas vani baš pretjerano ne toleriraju, jer nismo ispunili neke uvjete za ulazak u filmske institucije. Sama po sebi Hrvatska nije članica nekih europskih filmskih grupacija i institucija, pa se novac najčešće traži isključivo u Hrvatskoj, s time da u startu otpada Hrvatska televizija, jer oni daju malo i uvijek kasne. U posljednjih dvije godine najčešći izvor sredstava, barem u mom slučaju, bilo je Ministarstvo kulture i nizozemski fond Jan Vrijman, koji je jedan od rijetkih filmskih fondova u Europi koji podupire ovakve projekte.
Angažirani ste i u Samoboru u FAG Enthusia Planck, a predsjednik ste i Zajednice tehničke kulture Grada Samobora. Recite nam nešto o projektu Mikrokina.
Projekt Mikrokina je dio jednog sustava koji bi Gradu Samoboru na temelju tradicije i dosadašnjih postignutih uspjeha omogućio da ima jednu svoju manju filmsku instituciju umutar koje bi se obrazovali mladi za rad na filmu, videu ili fotografiji. Isto tako bi bilo otvoreno kino "kratkog metra" koje bi moglo vidjeti i ostatak građana u Gradu Samoboru, a to odmah potiče i razvoj dramskih, likovnih i srodnih umjetnosti, na što se može nadovezati i jedna undergound galerija. Nadalje, mi možemo dovesti gomilu filmova i stranih i domaćih autora. Na kraju krajeva, mogli bi obnoviti samoborski festival filma Sam snimi film. Mikrokino i Enthusia Planck kao institucija su razrađena ideja, a ako netko ima bolju i razrađeniju - super, jedan moj prijedlog Gradu Samoboru da dođe do svoje filmske institucije. Inače, mikrokina su kina za kratkometražne filmove, gdje se okupljaju svi takvi klubovi i najzanimljivije je to što smo mi jedni od rijetkih, od siromašnijih zemalja u Europi, koji imaju takve predispozicije. Francuzi, Nijemci, svi imaju takva kina, a mi imamo stvarno mogućnost da ih s malo mašte stvorimo. U FAG Enthusia Planck imamo strašan potencijal.
Koje su vaše osobne ambicije u narednom razdoblju? Što pripremate?
Ovo prije navedeno su moje gradske obaveze i drago mi je da ih obavljam. To radim volonterski. Moje osobne ambicije su vezane isključivo za moju obitelj. Na filmskom planu pripremam jedan eksperimentalni film za koji sam dobio sredstva, a konkuriram ponovno u Nizozemskoj za jedan dokumentarni film. U pregovorima sam s Hrvatskom televizijom oko emitiranja jednog također dokumentarnog filma koji bi se trebao početi snimati, a od njih se očekuje manja financijska pomoć i garancija da će biti emitiran. Dramskoj redakciji Hrvatske televizije ponudio sam scenarij za TV - film. Vidjet ćemo što će biti.
Može li se živjeti od filma?
I supruga i ja radimo. Najnormalnije je kada je rezultat rada proporcionalan onome što je uloženo. Možda se nama posrećilo, jer živimo normalno. Nismo nešto bogati, ali ne oskudijevamo u ovim teškim vremenima. Ali radimo.
Robert Škiljan
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (0)