Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Janka Štahan, psihoterapeut, spisateljica, publicist...

Od Hrvatske ne treba očekivati savršenost!

Sve što proživljavamo zapisano je u nama… ideal se ponekad može postići samo ako se "zasukaju rukavi" … kad bi se u raspisao natječaj za najljepši trg u Europi, Samobor bi bez dvojbe mogao ući u uži izbor - kaze Janka Štahan, pariška Samoborka. Bilo je mnogo razloga za razgovor s njom, budući da je u prošlim godinama u znatnoj mjeri zadužila Samobor i Hrvatsku. No, njena nam vitalnost jamči da će i dalje raditi na povezivanju francuske i hrvatske kulture, pa će u budućnosti sigurno biti još prilika za razgovor.

Živite u Francuskoj. Kako ste se na to odlučili ? Kako ste tamo došli ?

Moj svojevremeni odlazak u Francusku, 1961. godine, nije bio nenadana odluka, već rezultat razvoja niza malih događaja. Ukratko, studentica prava, nakon višegodišnjeg učenja francuskog jezika, htjela sam provesti dva - tri mjeseca na licu mjesta, radi usavršavanja. No, pasoš mi je bio odbijen. Danas je to teško razumjeti, mladi imaju mogućnosti otići i vratiti se kad žele. Ali, ono davno, davno (ne samo prošlog stoljeća nego i prije "hrvatskog proljeća"), bila su druga vremena, današnji pojam slobode kao takav nije postojao. Kad već govorim o slobodi, htjela bih samo dodati kako mi se ona čini bitnom osnovom za svaku komunikaciju, znajući da sloboda jednog čovjeka prestaje tamo gdje ona počinje za drugoga. Sve je pitanje poštivanja, tolerancije, slušanja i saslušanja, koja obogaćuju bas različitošću mišljenja. Komunikacija, danas bezgranična, zapravo počinje zanimanjem za bližnjega u međuljudskim odnosima.

Da se vratim na Vaše pitanje, od kojeg se zapravo i nisam udaljila, samo sam istaknula neke od kamena temeljaca mojih nazora na svijet. Pasoš mi je dakle bio odbijen baš zbog mog načina života ispunjenog mnogobrojnim aktivnostima. Ne ulazim u detalje, puno ih je. Evo sjetih se jednog događaja baš u svezi sa Samoborom. Sudjelovala sam s drugima, tada mladim Samoborcima, na radnoj akciji uređenja puta oko Gradne na Hidropatskom, ono u smislu, da se ideal može ponekad postići samo ako se "zasukaju rukavi". Danas taj kraj lijepo izgleda, ne našom zaslugom, napravljeno je to poslije, tokom vremena, no, mi smo bili među prvima koji su na tom projektu s poletom radili, kako bi uljepšali, prema svojim skromnim mogućnostima, naš Samobor. Prigodno tome objavljen je moj poetski tekst u Samoborskim novinama, u kojima su godinama izlazile i druge proze, poezije, pa i Legenda o Vilinskim jamama. Tada je i prikazivan moj kazališni komad u Narodnom domu, gdje sam vodila i literarnu grupu, u sklopu osmogodisnje skole (na inicijativu prof. Vlahovića; razrednica nam je bila prof. Faerfel). Poslije, bila sam zadnja generacija onih koji su svakodnevno putovali u gimnaziju u Zagreb Samoborcekom, po suncu i nevremenu, bilo je i zgoda dostojnih onima iz Vlaka u snijegu Mate Lovraka…

Zatim, i dalje u smjeru odgovora na vaše pitanje, pisala sam od malih nogu. Tekstovi su mi izlazili ne samo u Samoborskim novinama (moj prvi tekst, dok sam još bila u srednjoj školi, bila je reportaža: Čovjek iz gume), već i u Plavom Vjesniku,Vjesniku, na televiziji,… Počela sam studirati pravo, te bila jedna od aktivnijih na kulturnom polju. Eto, to su bili uglavnom neki od razloga da nisam dobila pasoš; kompetentne vlasti su mi rekle "takvi kao ti nam trebaju, ako odeš van, ostat ćeš tamo, mi to ne dozvoljavamo", iako to uopće nije bila moja namjera. Ali smetaju me besmislene zapreke. Svaka poteškoća, nekad i danas, za mene je izazov, koji ne zaobilazim, već se s njime suočavam. Odlučila sam otići na grupni izlet u Veneciju, s grupnim pasošem, i naravno, vratiti se, misleći da će mi tada odobriti individualni pasoš. No kad smo došli u Veneciju, to je bilo kao da mi je široki svijet otvorio vrata! Čak je i zrak imao drugačiju boju. Osjetila sam snažan poriv: sada, ili možda, nikada. Ostala sam, i put me doveo do Pariza. No to je jedna druga duga i zanimljiva priča. I evo, otada sam u Francuskoj, no zapravo, kao da nikad nisam ni otišla iz Samobora: moja domovina i Samobor dio su mene, ma gdje ja bila, ovdje ili daleko u svijetu.

Kako je reagirala vaša obitelj ?

Možete si misliti u kakovom su bili šoku. Nitko to nije očekivao. Pa ni ja. Ali, u životu ima trenutaka kad čovjek osjeti čitavim svojim bićem da treba ići do kraja samoga sebe prema onome što osjeća. Život ide prebrzo, a da bi se smjelo odgađati ono za što bi moglo biti prekasno sutra. Horizont življenja stalno se pomiče prema naprijed. Smatram da slučaj nije uvijek nevin. Svaki je sam odgovoran za svoj život, svojim dubinskim stavom te ponašanjem izaziva reakcije drugih, te tako formira i vlastite životne uvjete. Naravno, ovisimo i o nepredviđenim okolnostima "vise sile". Jadikovati gledajući samo najgore opterećuje, sprječava vidjeti ono što je lijepo, sunce koje i dalje sije, naš krasni kraj i dobre ljude. Osobno sam uvijek ostala vjerna fundamentalnim načelima poštivanja ljudskih prava, ali i dužnosti.

Vi ste psihoterapeut. A nastavljate i s pisanjem.

Volim ljude, vidjeti ih smirene, kreativne, a ako to nisu, pomoći im koliko je to moguće. Godišnja doba ljudskog života tako brzo prolaze. Svatko ima samo jedan život, pa je svaki trenutak važan. Događaji postaju presudni prema tome kako ih osobno osjećamo. Muke duševnog nemira, strahovi, tjeskobe, traumatične posljedice događaja na koje se ne može utjecati, nepovjerenje u samoga sebe, egzistencijalno nezadovoljstvo, zatvaraju osobu u začarani krug iz kojeg ona ne vidi izlaza. I ne muči samo sebe već i one koji s njom žive. Sve što proživljavamo zapisano je u nama zauvijek, svjesno i nesvjesno, postoji stalni međusobni utjecaj duševnog i tjelesnog stanja. Globalne potencijalne mogućnosti čovjeka veće su od onog što (se) vidi, patnje na koju koncentrira svu svoju pažnju oduzimaju mu energiju. Kao psihoterapeut pomažem traženju spoznaje vlastitih, nepoznatih sposobnosti, smirenju i dokučivanju kreativnosti koju svaki od nas ima u sebi na svoj specifičan način. Promjena stava prema životu, dakle i pozitivnije mišljenje o samome sebi, mijenja način ponašanja i stvara nove interaktivne reakcije s okolišem. Onako kako se netko osjeća "iznutra", reagirat će "izvana". Moj pristup čovjeku koji trpi osniva se na etičkim načelima o kojima sam govorila malo prije. Inače, u Francuskoj radim u sklopu bolnica i institucija (psihijatrija, ovisnosti, gerontologija), te podučavam kroz seminare kontinuirane edukacije. Rezultati mog rada objavljeni su u francuskim medicinskim časopisima.

A što se tiče pisanja, nikad nisam prestala, ono je odjek bogatstva, raznolikosti i iskustva mog života, susreta s ljudima iz svih društvenih slojeva, onoga što sam stvorila "bez veza", ničije podrške, zahvaljujući samo mome radu i onome što sam u suštini. Ne kazem da je to lako. No sve to otvara nova razmišljanja, razumijevanja, samokritike, to se očituje u mom pisanju, od proze i kazališta do poezije. Pišem kako dišem, ne da sjednem pa, evo sad ću pisati, nego, "u prolazu" (kao naslov mojeg teksta koji će biti čitan u sklopu večeri poezije na dan Sv. Mihalja), stanem trenutak na ulici, u metrou, ma gdje bila, zabilježim crtice i sličice…. Tako nastaju fragmenti, to su začeci tekstova. Bavim se i novinarstvom, bila sam neko vrijeme dopisnik HINE, pa glavni urednik biltena za promidžbu hrvatske kulture u Francuskoj, a tu sam dobila i nekoliko nagrada za poeziju.

Posebno ste se angažirali na obogaćivanju odnosa izmedju Francuske i Hrvatske. Na koji način predstavljate Hrvatsku Francuskoj ?

Putem pisanja, uređenjem biltena, organizacijom izložbi hrvatskih slikara, i uopće načinom na koji živim i govorim o Hrvatskoj. Moje je mišljenje da svaki Hrvat koji živi vani, u neku je ruku mali ambasador svoje domovine. Francuzi si stvaraju mišljenje o Hrvatskoj ne samo preko političkih, kulturnih ili sportskih događaja, već prosuđuju i prema tome kako se naši ljudi ponašaju, oni su im također živi primjer kakvi su Hrvati.

Predsjednica ste Udruge bivših studenata hrvatskih sveučilišta (Almae Matris Croaticae Alumni – AMCA). Kakva je to udruga ?

Bila sam u inicijativnom odboru njezinog začetka 1991. godine. Prvi predsjednik, prof.dr. Mirko Dražen Grmek, bio je jedan od najpoznatijih Hrvata na svijetu (a i ostao po svom znanstvenom radu). Cilj je udruge promidžba hrvatske kulture u Francuskoj organizacijom predavanja, izložbi, koncerata. Njezini su članovi ili završili studij na kojem hrvatskom sveučilištu prije nego su došli živjeti u Francusku, ili su diplomirali u Francuskoj. S vremenom, udruga se široko otvorila i drugoj generaciji, našoj djeci rođenoj u Francuskoj, čije je srce hrvatsko. A naravno, imamo među našim članovima i uglednih Francuza koji rade s nama na promidžbi hrvatske kulture.

Kako iz francuske perspektive gledate na naše svakodnevne probleme ?

Francuska je slobodna država već stoljećima, a Hrvatska tek malo više od deset godina. Kako očekivati od nje savršenost koju još dan danas gradi Francuska ? Sve ovisi o ljudima koji stavljaju opći interes prije osobnog. A mi imamo divnih ljudi, kao što smo i uvijek imali kroz prošlih trinaest stoljeća naše povijesti. Zna se, u svakom žitu ima kukolja. Vrline i ideje ne mogu uvijek doći do izrazaja. Nažalost, i psovka je bolest našeg naroda.

S povjerenjem slušam i gledam veliki dio naših mladih, koje ne motivira osobni profit, već opće dobro čovjeka, rodnog kraja i domovine. Oni osiguravaju budućnost Hrvatske. Sadašnjost nije samo bremenita budućnošću, već je i ispunjena proslošću: osobno neću nikada zaboraviti i s velikim poštivanjem i zahvalnošću mislim na naše koji su u bliskoj prošlosti poginuli za današnju slobodnu Hrvatsku, i na one, koji su ostali na životu sa sakaćenim mogućnostima življenja.

Kakve promjene vidite u Samoboru ?

Samobor je više nego ikad šarmantan, slikovit, bogat kako poviješću tako i s ljudima dobre volje, za mene najdraži grad na svijetu: to mi govori moje srce. Zamišljam, kad bi se raspisao natječaj za najljepši trg u Europi, Samobor bi bez dvojbe mogao ući u uži izbor. Na Trgu kralja Tomislava kuće, oprane i pune cvijeća, odišu proslošću, dolaze do izražaja. Vidljivi su napori kako bi se Samobor još više poljepšao. Znam da nije moguće sve riješiti odmah.

Velikom broju Samoboraca se baš ne sviđa Trg kralja Tomislava. Pogotovo ploče kojima je opločan…

Meni je opći dojam pozitivan. Sada se može pogledom obuhvatiti cijeli trg, koji kao da priča o ljudima koji su tu prije nas prolazili, a sada mi njihovim tragovima kročimo. Već od mosta vidim Stari grad! No, vidim i njegovo trošno stanje i čvrsto vjerujem da su inicijative u toku i da su u to uključeni i motivirani mladi našega grada. Čula sam to o pločama, da su loše kvalitete, to mi je žao, ne mogu shvatiti kako, kome i zašto se to uopće moglo dogoditi. Pa radije puštam pogled leptiriti po kafićima, prijateljima i nepoznatima, uživam u žuboru razgovora, gledam vesele boje, fontanu, čujem veseli smijeh… i sretna sam, tu u Samoboru.

Robert Škiljan

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)