Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Mirjana Jelašac: Dvadeset godina u društvu lutaka

Gospodarica šume

Lutkarsko kazalište Lutonjica Toporko i njegova voditeljica Mirjana Jelašac ovih dana obilježavaju dvadeset godina postojanja. Samozatajnost i upornost kojima dva desetljeća vodi i upravlja svojim svijetom lutaka zaslužuje pozornost i pažnju. Posebne nagrade Mirjana ne očekuje - one su joj darovane kroz dječji smijeh i radost koju im svojim radom pruža.

Razgovarali smo u prostorijama kazališta u Zagrebačkoj ulici, u zgradi koju samoborski lutkari dijele s političkim strankama, kulturnim i sportskim udrugama.

Dvadeset je godina od osnutka Lutkarskog kazališta Lutonjica Toporko. Kako ste došli na pomisao da osnujete lutkarsko kazalište?

Moja fascinacija kazalištem traje još od djetinjstva. Nisam još išla niti u školu kad sam gledala prvu marionetsku predstavu, u kojoj je glumila moja sestra. To se vjerojatno negdje pohrani i traje. Mislim da se radi o prvotnoj fascinaciji koja ostaje zauvijek. "Glumatala sam", da tako kažem i u osnovnoj školi, a kasnije je sve poprimilo konkretnije obrise. U školi za odgajatelje, koju sam pohađala, dosta se polagalo na glazbu, književnost i lutkarstvo, a surađivala sam i s Vlastom Pokrivkom, koja me je stalno nagovarala da pišem nešto za djecu. Znala je da sam i prije pisala i objavljivala u omladinskim časopisima.

Lutkarstvo mi se pokazalo izvrsnim medijem, u kojem su se spojila i poklopila sva moja prijašnja iskustva.

Kakav je, negdje osamdesetih godina, bio taj početak?

Već prije sam nešto pisala za Lutkarsko kazalište Kvak, a napisala sam i tekst Tikve u svemiru, no lutke nisam sama izrađivala. Ta činjenica, moje nezadovoljstvo samim lutkama, vremenom je urodila kratkim spojem. Zašto sam osnovala svoje kazalište? Vlasta Pokrivka otkrila je u meni potencijal, ali mi je jasno dala do znanja da kod nje nemam što tražiti. Bila sam, po njenom mišljenju, kompletan autor. Potaknula me je na osnivanje vlastitog kazališta.

Tada smo napravili predstavu i ne znajući da će to jednog dana prerasti u kazalište. To je bilo krajem 1981. godine, a predstava se zvala Da je vreća veća.

U to ste vrijeme izrađivali lutke od drva po kojima je vaše kazalište i prepoznatljivo. Kako su nastajale te lutke?

Pretpostavljam da nisam jedina koja, kad hoda šumom, vidi sve one različite oblike na krošnjama i na stablima drveća i u njima prepoznaje razne likove. Osim toga, inspirirao me je drveni grad s korom na dijelovima kućica koje je tada izrađivao moj suprug. To me potaklo na misao da bi to što nosim u sebi mogla i sama realizirati. Prva lutka koju sam napravila zvala se Gospodar šume, a kasnije se tako zvala i predstava. Nisam tada znala kuda će me to drvo odvesti što se tiče tehnologije izrade lutaka, a ni same predstave. Ali, svaki put kad sam uzela u ruke drvo i prepilila ga, otvorila se neka nova mogućnost. Tako je nastala i prva ozbiljnija predstava od drvenih lutaka, po kojima je Lutonjica Toporko prepoznatljiv, a zvala se Brezovnjak, Drvorep i ostali šumski svijet. Ona je 1986. godine igrala na PIF-u i mi smo, kao potpuni autsajderi, osvojili diplomu.

Tko zapravo čini Lutkarsko kazalište Lutonjica Toporko?

I sama sam se začudila koliko je ljudi prošlo svih ovih godina kroz to kazalište. Radilo je u njemu 37 odraslih, a sad već treću godinu imamo i dječju scenu. To su djeca iz šestih razreda i već su treću godinu u kazalištu. Kad bi Bog dao da oni tu ostanu još par godina dok stasaju i dorastu, mislim da bi onda oni mogli preuzeti kazalište.

Ljudi se uglavnom mijenjaju, od predstave do predstave. Neki se vrate, pa igraju neku novu predstavu. Radi se uglavnom o ženskim članovima, pa neke kolegice odu na porodiljski, završe fakultet, zaposle se... Uglavnom, promjene su česte.

Imate i svoj improvizirani kazališni prostor. Jeste li zadovoljni postignutim i mislite li da su rezultati koje ste postigli u skladu s uloženim dugogodišnjim trudom?

Zadovoljna sam jer sam slobodna u svom radu. Mislim da je to najveća vrijednost, da je najveće blago kad čovjek može stvarati u slobodi. Nema nikakvih pritisaka niotkuda, što je jako važno za stvaralaštvo. U tom smislu sam zadovoljna. Možda sam malo nezadovoljna što se tiče mogućnosti tehničke realizacije. Recimo, prije nekoliko godina sam odgovornima u Gradu predložila zamjenu prostora i to na način da se bakice iz Crvenog križa, koje su sjedile u bivšem SOK-u, na hladnom i bez struje i dijelile pakete, presele u ovaj prostor, a da se prostor SOK-a preuredi, ne u dječje kazalište, nego u malu samoborsku scenu o kojoj bi se brinulo kazalište. Tu bi se održavale probe i predstave, ali bi se isto tako mogli održavati koncerti i neke druge manje forme za kojima Samobor ima potrebu, ali nema adekvatan prostor. Išla sam čak dotle da sam angažirala jednog prijatelja koji je napravio troškovnik i vidjelo se da to uopće ne bi bilo skupo. Radilo se o desetak tisuća DEM. Postojala je mogućnost i da se digne strop i Samobor bi dobio jedan kvalitetan prostor. Nekoliko puta sam obilazila odgovorne ljude u gradu, ali sam odustala.

Takav jedan prostor puno bi nam značio. Rad u postojećim uvjetima na granici je mogućeg. Hladno je, jer postojeća peć prostor ne može zagrijati, a kad ga zagrije, budući da nema ventilacije, ljudi nemaju zraka. Premaleno je, prokišnjavalo je do prošle godine, elektroinstalacije su dotrajale... Ne mislim ja sad da bi Grad Samobor morao imati nekakvo dječje kazalište i graditi zgradu, ali šteta je da se prije spomenuti prostor, oko kojeg sam se ja trudila i potrošila dosta vremena, ne koristi na optimalan način. S druge strane, tek naraštaji koji su od malena gledali ili čak i radili u kazalištu lutaka mogu kao odrasli cijeniti i prepoznati vrijednost i ljepotu tog kazališnog izraza.

Ivica Horvat

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)