Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Prof.dr.sc. Darko Ropac, primarius
PRIRODOM DO ZDRAVLJA

Ima li zaista nešto novoga u hrvatskom škostvu?

Prosvjetari nikada nisu bili bogataši

U zadnje vrijeme svjedoci smo snažnih društvenih previranja. Sindikati brojnih javnih službi traže bolje uvjete rada i dakako bolja primanja. U tome s vremena na vrijeme prednjače neki sindikati poput onih u zdravstvu i prosvjeti. Odnekud su se pojavili i sindikati vozača, koji također žele ići uz bok ovih drugih pa uz povećanje plaća traže i status službene osobe. Nerijetko smo svjedoci da su upravo učitelji, zdravstveno osoblje i vozači u javnom prijevozu žrtve napada. Ovi potonji izloženi su napadu huligana, a oni prvi prije svega nezadovoljnih roditelja i pacijenata. Ipak, tu je izvjesna razlika u nakani napadača.

Premda sam doktor medicine, ovaj puta pozornost ću posvetiti školstvu. Imam na to pravo, jer sam i dugogodišnji sveučilišni profesor pa se mogu smatrati pripadnikom obrazovnog sustava. Moja obiteljska pozadina pretežito je prosvjetarska. Od bake (po majci), mojih roditelja i nekih teta, svi su bili učitelji. Imam dojam da se u prosvjeti neprekidno vrtimo u krug i nikako da iz njega izađemo.

Prije točno 110 godina, dakle 1909., kupila je moja baka kao učiteljica u Loboru Učiteljski kolendar. U njemu je zgodna priča o tome zašto je učitelj siromah. Dijelio je Svemogući čast i beriva svim ovozemnim službenicima. Pred Njegovim prijestoljem bilo je svakojakih službenika i dostojanstvenika. I svima je Svevišnji prema zaslugama i stališu razdijelio beriva u novcu i naravi kako je tko zaslužio. Jedino učitelj nije došao na vrijeme, jer još ne bje završio školsku obuku. Kako je već sve bilo razdijeljeno, za njega više nije bilo sredstava. Tek neki ostatak dopade učitelja. Sažali se Svevišnji nad učiteljem te mu govori: "Za svoje zasluge na zemlji premalo si nagrađen, ali tim veće su ti zasluge za nebo i tim veća će ti biti nagrada za velika djela tvoja na nebesima. Zapostavljen si na zemlji, ljudi su zaboravili na tebe, ali ću te ja dostojno nagraditi za svu pretrpljenu bijedu i nevolju tvoju". "I tako će biti posljednji prvi, a prvi posljednji (sv. Mat. XX. 16.)." Autor navedene priče završava usklikom: "A sada?.... prvi smo med posljednjima, kolovođe zapostavljenih. Bit će bolje... sinut će i nama"!

Dakle, ništa se u statusu učitelja nije promijenilo u zadnjih stotinu godina. I dalje je siromašan i na kraju raspodjele novca iz državne blagajne. Vjerojatno će to na njihovu žalost ostati i nadalje tako.

A što je s toliko spominjanim kurikulumom u školstvu? Stalno govorimo kako nam je školski sustav loš i kako naši učenici ne stječu adekvatna praktična znanja za život. Od ove godine otvaramo tzv. "škole za život", koje će svojim nastavnim programima biti usmjerene prema životnim potrebama našeg društva, oslobođene nepotrebnog učenja nebitnih činjenica kojima obiluje nastavni program. Želimo se ugledati u zemlje razvijenog kapitalizma, u čijim školama se navodno potiče razmišljanje, a ne učenje na pamet. Mogu se složiti s takvom orijentacijom školskog sustava, osobito što se u njemu nalazi troje moje unučadi kojima želim najbolje obrazovanje i spremnost za život i profesionalne izazove kojima će biti izloženi u novom svjetskom poretku i raspodjeli dobara.

Ovako oštra kritika na račun dosadašnjeg nastavnog programa i efikasnosti naših učitelja u koliziji je s činjenicom da naši učenici na svim razinama natjecanja u svijetu postižu najbolje rezultate. Mi smo brojčano mala zemlja sa sve manjim brojem učenika. A ipak, ti isti učenici, u do sada navodno lošem edukativnom sustavu, postižu svjetsku slavu. Nerijetko s veseljem pratim vijest o povratku skupine učenika koji su na svjetskom natjecanju u znanju ili na olimpijadi znanja osvojili više zlatnih odličja. Pa kako je to moguće? Ili ipak naše školstvo niti do sada nije bilo baš toliko loše kako se to govori ili imamo djecu genijalce! Rekao bih i jedno i drugo. Srećom, nadarena smo nacija u mnogim područjima pa tako i u ovom.

Ili drugi primjer. Završivši obrazovanje mnogi naši odlaze ondje gdje će njihove sposobnosti doći do izražaja, gdje imaju bolje uvjete rada i gdje će biti bolje valoriziran njihov rad (npr. kroz primanja). Odlaze naši stručnjaci i gdje god se pojave odskaču od sredine svojim znanjem i sposobnošću. Postaju voditelji velikih projekata, voditelji istraživačkih skupina i instituta, voditelji velikih bolničkih sustava i sve tako redom, prvi među prvima. Ta činjenica je u koliziji s našom ocjenom dosadašnjeg školskog sustava u našoj domovini. Ne može edukacija biti loša, a rezultat dobar niti u jednom od spomenutih područja. Dakle, za zaključiti je da niti do sada nije bilo baš tako loše da smo se sami svrstavali među najzaostalije školske sustave i da se već godinama svađamo oko toga što novi nastavni programi (mudro nazvali curriculum) trebaju sadržavati.

I još nešto za kraj. U Učiteljskom kolendaru iz 1909. veliki je oglas da se u Starčevićevom domu u Zagrebu nalazi "Poslovnica za odpremanje osoba iz radničkog i seljačkog staleža u prekomorske krajeve". Niti tu se ništa nije promijenilo!

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)