Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Prof.dr.sc. Darko Ropac, primarius
PRIRODOM DO ZDRAVLJA

Lovci, oprez od akutne zarazne bolesti iz skupine zoonoza

Tularemija ili zečja kuga

Tularemija je akutna zarazna bolest iz skupine zoonoza od koje prevenstveno obolijevaju divlji glodavci, posebice zečevi. Uzročnik ove bolesti prenosi se na sve moguće načine. Stoga su moguće posve različite manifestacije ove bolesti.

Bolest je u nas prvi puta registrirana 1953. godine. U idućih 20 godina zabilježeno je gotovo 200 oboljelih. Najveći broj bolesnika bio je u Posavini. Najčešće obolijevaju ljudi koji iz profesionalnih razloga dolaze u tzv. prirodna žarišta tularemije. U povijesti ove bolesti zabilježene su masovne epidemije u nekadašnjem Sovjetskom Savezu nakon Drugog svjetskog rata. Godišnje je obolijevalo i po nekoliko desetaka tisuća ljudi.

U Hrvatskoj je bolest verificirana u okolici Zagreba, Moslavini, Posavini i Međimurju. Ponekad se uz sporadične slučajeve javlja i kao epidemija. Tako je zabilježena 1975. godine u jednom starom posavskom žarištu epidemija s 26 oboljelih osoba. Oboljeli su seljaci i lovci koji su se zarazili od oboljelih divljih zečeva. Prirodna žarišta tularemije su najaktivnija u područjima velikih rijeka i jezera, gdje je populacija divljih glodavaca najbrojnija.

Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, kod nas je bolest registrirana zadnjih dvadesetak godina sporadično, dakle, pojedinačni slučajevi koji nas samo podsjećaju na tu bolest. Srećom, epidemija kod nas više nema, a vjerojatno su ovisne o učestalosti bolesti među divljim zečevima i intenzitetu dodira čovjeka s njima. Otuda i profesionalni značaj ove bolesti.

Uzročnik bolesti prodire u organizam putem oštećenja na koži, kao i preko sluznica dišnog i probavnog sustava. Odatle se širi limfnim putovima do limfnih žlijezda, koje pri tome oteknu. Ponekad uzročnik može krvlju dospjeti u razne unutarnje organe. Često na mjestu ulaska u organizam nastaje ranica koja sporo zarašta.

Početak bolesti je nagao, s povišenom tjelesnom temperaturom, glavoboljom, malaksalošću te bolovima u listovima potkoljenica. Najčešće su potrebna tri dana od trenutka zaražavanja do pojave prvih znakova bolesti. Kasnije je lice zažareno, a oči upaljene. Javlja se i krvarenje iz nosa. Ovisno o ulaznom mjestu u organizam nastaju klinički različiti oblici bolesti. Može nastati kožna, crijevna, plućna i generalizirana ili septična forma.

Za postavljanje dijagnoze značajan je podatak o dodiru s oboljelim ili uginulim zečevima, lov na zečeve, priprema jela od ulovljenih zečeva ili pak ubod krpelja u području za koje se zna da postoji bolest među divljim glodavcima.

Rezervoar i izvor zaraze su brojni glodavci, a ponajprije zec. Zaraza je utvrđena kod 73 vrste divljih i 5 vrsta domaćih životinja (ovca, krava, kunić, mačka, deva). Uzročnik je izoliran iz devet vrsta divljih ptica, kokoši i goluba. Osnovni izvor zaraze za čovjeka u nas je divlji zec.

Čovjek je vrlo osjetljiv na uzročnika ove bolesti. Dovoljno je svega pet mikroba za izazivanje bolesti. Nakon ozdravljenja nastaje dugotrajan i solidan imunitet. Moguća je i aktivna imunizacija živim cjepivom. Premda je osjetljivost čovjeka velika, bolest se javlja pojedinačno i relativno rijetko kod nas. Smrtnost je rijetka pa je čak i kod neliječenih ispod 1%. Moguća je pojava manjih epidemija među lovcima, domaćicama i članovima njihovih obitelji, kao posljedica zaraze od divljih zečeva. Bolest se kod nas registrira u zimskim mjesecima.

Među opće mjere prevencije ubraja se edukacija stanovništva, kao i ugroženih skupina, poput lovaca. Potrebno je spriječiti ubod krpelja, koristiti se repelentima za zaštitu od uboda insekata, piti samo higijenski ispravnu i provjerenu vodu te izbjegavati kupanje u vodama u području gdje je poznato da ima tularemije među divljim životinjama. Ako se utvrdi bolest među zečevima, lov je potrebno zabraniti, kao i uporabu mesa divljih zečeva. Posebno je opasno dirati nezaštićenim rukama uginule divlje glodavce.

Nije mudro loviti zečeve koji ne bježe od čovjeka, jer se vjerojatno radi o zarazi tularemijom. Pronađene mrtve glodavce potrebno je pažljivo zakopati, a da ih se pritom ne dira rukama. Stoga se u tim slučajevima obavezno koriste gumene rukavice. Meso divljih zečeva treba biti dobro termički obrađeno prije konzumiranja. Zabranjeno je prenošenje zaraženih životinja u druga nezaražena područja. Otuda potreba da se za zečeve koji se uvoze u naša lovišta mora dobiti potvrda o njihovom zdravstvenom stanju te karantena prije puštanja u prirodu.

Protiv tularemije postoji mrtvo i živo cjepivo. Živa su znatno efikasnija. Za naše prilike aktivna zaštita stanovništva cijepljenjem nema medicinskog opravdanja, ali se na taj način mogu zaštititi manje skupine profesionalno ugroženih osoba.

Premda oboljeli od tularemije ne čine opasnost za druge osobe u svojoj okolini, nužno je njihovo bolničko liječenje. Poželjno je provoditi dezinfekciju bolesnikovih izlučevina. Oboljeli se vrlo efikasno liječe antibioticima.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)