Prof.dr.sc. Darko Ropac, primarius
PRIRODOM DO ZDRAVLJA

Moderne informatičke tehnologije - dobro i zlo

Koristiti samo kada je nužno, a ne kao stalnu zabavu

Nesumnjivo, moderne informatičke tehnologije prava su revolucija u razvoju ljudskog roda. Njihov značaj u svakodnevnom životu čovjeka često je nevidljiv i teško shvatljiv, a istovremeno je nemjerljiv. Mogao bih u nedogled nabrajati ono dobro što nam je donijela informatička revolucija. Informatička tehnologija je do te mjere osvojila svekoliki prostor da je dovela do napretka koji je u manje od pola stoljeća nadmašio dva tisućljeća dotadanjeg ljudskog razvoja. I, kao kod svake započete revolucije, nema više povratka. Kotač napretka i novih informatičkih rješenja nezaustavljivo se kreće i osvaja sve širi i sve dublji prostor u ljudskom razvoju i životu.

Uz sve dobro što nam donosi želio bih se osvrnuti na neke negativne posljedice, koje također mogu imati nesaglediv utjecaj na daljnji razvoj ljudskog roda. Uz sve intenzivnije korištenje te tehnologije čovjek oslobođeno vrijeme ne posvećuje razvoju svoga uma, znanja i intelekta, već sve manje koristi mozak kao najgenijalniju evolucijsku tvorevinu. Neki dijelovi mozga postepeno će atrofirati, jer će njihova funkcija biti zamijenjena onom informatičkom koja postiže nepogrešive rezultate i nudi najbolja rješenja. Samo, u tome nema onog što je svojstveno čovjeku, nema ljudskosti, nema emocija. Moguće je izraditi stroj koji će formalno iskazivati emocije, ali to je samo na razini izgovorenog, ali ne i na dubokom duhovnom osjećanju, koje se niti ne mora formalno iskazati nekim prigodnim riječima. Dakle, s jedne strane neke funkcije ljudskog mozga efikasnije će zamijeniti umjetna inteligencija, što u konačnici može imati negativnog utjecaja i na ljudske emocije te i one mogu posljedično odumirati.

Vozim se prije nekoliko godina u londonskoj podzemnoj željeznici. Uobičajena gužva. Neki sjede, a većina je nagurana u međuprostoru. Mladi bračni par u kolicima ima dijete. Nije starije od godine dana. Nervozno plače. Gotovo vrišti. I što čine njegovi brižni roditelji kako bi ga umirili? Daju mu mobitel, koji dijete znalački prima u ruke i počinje se igrati. Posve umiren. Nisu ga primili u naručje i utješili, već mu dali informatičku napravu da ga ona zabavi, umiri i utješi. Učinilo mi se da to vodi katastrofi odnosa roditelja i njihove djece. Sada takav odnos mogu vidjeti i kod naše djece i njihovih roditelja. Svojoj djeci prije svega daju u ruke mobitel, tu malu čarobnu spravu koja ih zabavlja. Najčešće djeca na mobitelu igraju video igrice, i to satima svakog dana. Sjede ili leže po čitave dane i bulje u mali ekran mobitela. Ne kreću se, ne izlaze, ne druže se s vršnjacima.

Kakav će biti rezultat takvog razvoja djeteta? Nikako neće biti dobar. To će se nužno odraziti na njihovom fizičkom, emocionalnom, psihičkom i socijalnom razvoju. Umjesto da dijete razvija svoje fizičke sposobnosti, ono ležeći nedovoljno razvija svoju motoriku. To se već sasvim jasno ogleda u njihovoj nesposobnosti da se služe pokretom. Odgajateljice u predškolskim ustanovama uočavaju da djeca više ne znaju trčati. Padaju, nespretni su, ne poznaju mogućnosti svoga tijela, odnosno nisu ih niti razvili. A kako bi izbjegli nesporazume s njihovim roditeljima, odgajateljice takvu djecu više ne forsiraju. Naši najmlađi se više ne igraju lovača, sakrivača, školice, graničara, gumi-gumi, nogometa i drugih običnih igara u kojima se razvija motorika, ali i druge osobine čovjeka, prije svega međuljudski odnosi. Zbog nedostatka odnosa s drugom djecom, ali i s roditeljima koji su prezauzeti poslom, nikada se neće razviti sve bogatstvo emocionalnog života. O socijalnom deficitu da se i ne govori. Djeca postaju samoživa, sami su sebi dostatni i, osim igrica, a kasnije i nekih sofisticiranijih informatičkih umotvorina, nije im nitko drugi potreban. Nužno, djeca vidno zaostaju u psihomotoričkom razvoju. Sve češće uočavamo nedostatak socijalne inteligencije. Kasnije to završi na virtualnom prijateljstvu, jer im je teško komunicirati sa živim čovjekom. Stotine neznanih "prijatelja", a dijete, kasnije odrasla osoba, i dalje je usamljeno. Nije li s tim povezan pad nataliteta?

A da psihomotorički razvoj zaostaje pokazuje nedavno iskustvo jedne sveučilišne profesorice na zagrebačkom Sveučilištu. Pri prvom susretu sa svojim studentima podijelila im je list papira i kemijsku olovku te ih zamolila da napišu na jednoj stranici nešto o sebi i razlozima dolaska na studij. Bila je očekivano razočarana. Mladi studenti ne znaju više pisati olovkom. Nemaju razvijen rukopis koji je karakteristika svakog od nas, poput otiska prsta. Osim tehničkog neznanja u pisanju, rečenice su im nejasne, šture i misao isprekidana. Nije li to dobrim dijelom posljedica prekomjernog korištenja dostupne tehnologije? Bojim se da jest!

Ima li izlaza iz toga gotovo začaranog kruga? Vjerujem da ima. Rješenje je u nama samima. Moramo naučiti koristiti informatičku tehnologiju na način da ne utječe negativno na naš ljudski razvoj. Koristiti je samo kada je to nužno i korisno, a ne kao stalnu zabavu i zamjenu za emocionalni, fizički i društveni život u osobnoj i živoj svakodnevnoj komunikaciji.

Nema zamjene za kretanje, igru, razvoj emocija i socijalnih kontakata.

Arhiva 2022

2021

2020

2019

2018

2017

2016

2015

2014

2013

2012

2011

2010

2009

2008

2007

2006

2005

2004

2003

2002