Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Prof.dr.sc. Darko Ropac, primarius
PRIRODOM DO ZDRAVLJA

Što današnja djeca rade kad završi školska godina

Huraaaa! Igrat ću se na mobitelu!

Prisjećam se svog ranog djetinjstva. Bilo je to doista jako davno, jer sada po svim demografskim osobinama spadam u kategoriju starijih osoba. Ne još i vrlo starih, čemu se u budućnosti nadam. Rado se prisjećam tih dana, osobito kraja školske godine. Mi djeca tome smo se osobito veselili, jer smo kroz ljetne mjesece bili oslobođeni školskih obaveza. Veselili su se tome i naši roditelji, jer nas nisu više morali nadzirati u izvršavanju školskih obaveza. Zbog tada sveopće niže prosječne naobrazbe našeg puka mogu samo pretpostaviti da je to mnogim roditeljima bilo jako teško, osobito kad su im djeca polazila više razrede osnovne škole, odnosno srednju školu.

Pred nama je bilo dugo toplo ljeto s brojnim izazovima. Polugoli, najčešće bosi, odlazili smo redovito u okolne livade i polja te do obližnjeg potoka, na kojem smo se s uživanjem kupali. Ponekad se zbog plićine tog potoka i nije moglo govoriti o nekom ozbiljnom kupanju, više brčkanju u vodi. Po čitave dane provodili smo izvan kuće pa vjerujem da najčešće naši roditelji i nisu znali gdje mi točno provodimo slobodno vrijeme i čime se bavimo. Nije tada bilo mobitela da to lako provjere. Ma, nije bilo niti telefona u svakoj kući, a dakako niti TV prijemnika koji je ionako mutno hvatao samo dva programa.

Digli bismo se rano ujutro, okupili se u dvorištu te uputili u dogovorenom smjeru. Kućama smo se vraćali kasno poslijepodne, ogladnjeli i premoreni. Nakon ručka, često knedli od šljiva ili marelica, ponovno susret u dvorištu i nastavak igre u našoj ulici. Bilo je tu svakakvih igara, osim plivanja. Najčešće smo se lovili ili igrali skrivača. Jedan je lovio ili tražio druge koji su pred njim bježali ili se sakrivali u okolne veže i podrume. U nedostatku bicikla i poneki romobil kućne izrade bio je pravo bogatstvo. Čekali smo na red da se njime provozamo po nogostupu, jer su ceste u to vrijeme najčešće bile još neasfaltirane. Straha od automobila nije bilo, jer su bili izrazito rijetki. Tu i tamo protutnjao bi poneki kamion razvozeći robu i dižući prašinu za sobom. A njih smo lako izbjegli, jer su svoj dolazak najavili bučno znatno prije negoli bi došli do nas. Takmičili smo se u brzini gurajući ispred sebe okvir kotača od bicikla. A kad smo imali špekule (neki su ih zvali klikerima), bila je to izvrsna zabava na zemljanom dvorištu. Neke od tih igara s nama su igrale i djevojčice. Bile su dobrodošle u naše društvo, osim u prigodama kad smo odlazili nepozvani na nečiju zrelu voćku.

U večernjim satima redovito smo posjećivali kino predstave. U gradu moga djetinjstva bila su dva kina. Najradije smo gledali filmove s tematikom kauboja i indijanaca ili morskih gusara koji tragaju za blagom. Idućeg dana to su bile teme naših igara. Ili smo bili u potrazi za zakopanim blagom ili se opredjeljivali za neku od zaraćenih strana na "divljem zapadu". Tko je imao sreće, a takvih je bilo jako malo, preko ljeta otišao bi na more, najčešće nekim svojim daljnjim rođacima. Na kraju ljeta, pred početak škole bili smo preplanuli od sunca, tvrdih tabana i osnaženih mišića, spremni za nove školske obaveze. Prisjećam se da sam bio do te mjere zaigran da sam gotovo zaboravio u koji razred trebam poći. Tako je, vjerujem, dobrim dijelom ishlapilo i ranije stečeno znanje.

Zašto o tome pišem tako sjetno? Jednostavno stoga što mislim da današnja djeca nemaju tako sretno djetinjstvo niti im spomenuti oblici igre išta znače. Neki dan, pri završetku školske godine, pita novinarka jednog dječaka od 10 godina čime će se baviti za vrijeme ljetnih praznika. On s veseljem i ponosno odgovara: "Igrat ću se na mobitelu"! Zar to nije strašno? Umjesto igranja u prirodi, kupanja, bavljenja nekom tjelesnom aktivnošću, naša djeca se igraju na mobitelu ili tabletu. Sami sa sobom, odnosno s nepostojećim, fiktivnim prijateljima. Pritom sjede kod kuće i neprekidno nešto grickaju, više od dosade. Roditelji, na poslu, svaki čas provjeravaju mobitelom gdje im je dijete i što radi. Sretni su da je na sigurnom i da se igra kod kuće. Vjerojatno se spomenuti dječak veseli novom mobitelu kojeg su mu roditelji obećali ako s odličnim uspjehom završi razred.

Pitam se, gdje je tu osmišljeno korištenje odmora koje bi trebala organizirati lokalna zajednica? Gdje je tu uloga roditelja koji, premoreni od obaveza na poslu, jedva čekaju da dođu kući i odmore se, odnosno da obitelj ode nekamo u vikendicu njihovih roditelja? Ili, gdje je tu uloga škola, koje mahom zatvaraju svoja vrata sve do pred početak nove školske godine? Čini se da su mnogi zakazali, premda to nije svugdje tako. Ima sredina koje su dobro osmislile aktivan program i odmor za učenike. Znam da je ranije u Samoboru bilo takvih aktivnosti i programa, ali mi se čini da je to u zadnje vrijeme pomalo zanemareno ili se možda varam!

Kako god, svima vama, i djeci i vašim roditeljima i bakama, želim da ugodno provedete ljetne praznike te da se osvježeni vratite svakodnevici.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)