Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Prof.dr.sc. Darko Ropac, primarius
PRIRODOM DO ZDRAVLJA

Osamostaljenje je boljitak donijelo samo malom broju onih koji su se "snašli"

Bankarsko cijeđenje sirotinje

Sjećam se da sam kao dječak znao čuti priču o tome kako je netko zaboravio na svojoj štednoj knjižici u banci određeni iznos. Ne veliki, gotovo zanemariv. Nakon nekoliko godina pronašao je zametnutu knjižicu i krenuo u banku provjeriti što je s tim novcem. Ugodno se iznenadio kad je shvatio da je glavnica, zahvaljujući visokoj kamati na štednju, znatno porasla i da sada njegova ušteđevina predstavlja znatan iznos.

Ili jedna druga, vezana za štednu knjižicu našeg povratnika iz Njemačke ili Amerike. Mnogo godina nakon povratka u domovinu umre čovjek i nasljednicima ostavi štednu knjižicu za koju oni i nisu znali. Bilo je na njoj dosta novca koji se lijepo godinama kamatama oplodio.

Poučen ovim pričama, nema sumnje, isplatilo bi se štedjeti. Bilo je to na našim prostorima u onom mračnom nehumanom sustavu, a na prostorima zapadnog svijeta u vrijeme postojanja normalnog kapitalističkog poretka (a ne neoliberalnog kapitalizma u kojem je profit bankarskog sustava imperativ, a položaj štediše posve marginaliziran). Osobno, srećom, nemam iskustva s današnjim bankarskim uslugama, osim podizanja mirovine. Evo što mi nedavno o tome piše moj prijatelj.

Dragi Darko,

u jednoj grupici ljudi koja je raspravljala o stanju u domovini nam Hrvatskoj, potezalo se često i pitanje domoljublja. Jedan od sudionika prilikom takvih rasprava osjećao se pozvanim da sugovornike uvjeri u svoju lojalnost pa je jednome od rezolutnijih ocjenjivača razine domoljublja uputio pitanje: - Oprosti, možeš li mi reći u kojoj banci držiš lovu? Ne pitam te koliko imaš, samo te pitam u kojoj banci. No, i to mi ne moraš odgovoriti, mada ne vidim razlog za sustezanje.

- U Zagrebačkoj - odgovori rečeni domoljub.

- A znaš li ti – pita moj prijatelj dalje – znaš li ti da je to talijanska banka? I Privredna banka je talijanska... Jedna jedina hrvatska banka je Poštanska banka. I ona je bila pred propašću, ali ju je država sanirala. Dozvoli da ti kažem još samo ovo: ja sam supruzi predložio da svoje domoljublje iskažemo na način da svoju ušteđevinu držimo u svojoj, hrvatskoj banci. Pristala je, dakako, jer to je jedan od načina da mi, penzioneri, djelatno iskažemo svoje domoljublje. I ja sam otvorio račun u HPB, evo, vidi i karticu, i nemoj mi više prodavati štosove o domoljublju, dok mi ne pokažeš štednu karticu Poštanske banke! Toliko o domoljublju, dečki.

Nikada ga više, dodao je moj znanac završavajući priču o domoljublju, niti jedan od sudionika razgovora nije pogledao sa sumnjom u njegovo domoljublje.

Ali, priča moga prijatelja ima nastavak.

U posljednje vrijeme malo sam se bavio svojom sitnom ušteđevinom, piše mi on. Naime, kamate na "štednju po viđenju" u svim bankama su 0,1% (dakako, godišnje), a troškovi održavanja računa kreću se na razini do 10 kuna mjesečno, što znači da su godišnji troškovi održavanja računa 120 kuna. Da bih dobio 120 kuna kamata moram na računu imati 120 tisuća kuna! Obzirom da smo siromašno društvo, najveći broj štediša nema na računu 120 tisuća da bi mu kamata pokrila troškove održavanja računa, tj. da bi bio na nuli. Zarada banaka temelji se, dakle, na cijeđenju sirotinje, koja jedva da ima za preživljavanje, a nekmoli za povećanje stanja na računima na razinu iznad 100 tisuća. Banke, dakle, "čuvaju" naš sitan novac, a mi im za to plaćamo 10 kuna mjesečno!

Uložio sam u HPB 1.000 eura. Mojeg uloga u banci sjetio sam se nakon četiri, pet mjeseci. Dakako, internetski pismen, provjerio sam koliko mi se svota u banci povećala. Zaprepastio sam se činjenicom da na računu nemam svojih 1.000 uloženih eura, nego 995. Vrlo brzo se pokazalo da nikakve greške nema, sve je točno, ja nemam 1.000 svojih eura u mojoj domoljubnoj banci, jer mi je ona za održavanje računa odbijala mjesečno 10 kuna, pritom ne tako ažurno pripisujući kamate. Mizerne, ali ipak kamate. Po viđenju, 0,1%. Lako je izračunati da na 1.000 uloženih eura nakon godine dana dobijemo 1 euro (cca 7,5 kuna) pa kada ih podijelimo na 12 mjeseci izlazi da mjesečno dobivamo oko 63 lipe. Da bih troškove održavanja računa pokrio kamatama po viđenju morao bih na računu imati oko 16 tisuća eura (oko 120 tisuća kuna).

Nudim (drsko) nadležnima za stanje financija u zemlji jedan prijedlog: ukinite u Hrvatskoj poštanskoj banci taksu za "čuvanje" ušteđevina, odredite da banka ne naplaćuje "održavanje računa", pa će vam u banku pohrliti velik broj štediša, toliko, uvjeren sam, da ćete višestruko pokriti gubitak onih 10 kuna mjesečno, jer je to za sirotinju velik novac. A ja sam, protestirajući protiv mjesečne pljačke na razini 10 kuna mjesečno, novac natrag vratio u druge banke, koje također naplaćuju održavanje, ali za 30% manji iznos. Za te 3 kune razlike mogu kupiti gotovo pola kilograma polubijeloga kruha...

I što reći na kraju? Umjesto da nam je svima bolje u našoj domovini, njeno osamostaljenje donijelo je boljitak samo malom broju onih koji su se "snašli". A raja ionako nije bitna, osim kao stoka sitnog zuba, dobra samo za muzenje.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)