Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Prof.dr.sc. Darko Ropac, primarius
PRIRODOM DO ZDRAVLJA

Problem je sve veća nepismenost novih naraštaja mladih ljudi

Internetska komunikacija – dobro i zlo

Pismenost je, otkrivanjem elektroničkog slanja poruka, poprimila neke nove Prije više desetaka godina (1971.) uspjelo je jednom informatičaru (Ray Tomlinson) poslati poruku virtualnim putem. Od tog trenutka nezaustavljivo je krenula era elektroničke pošte. Nedavno je autor tog načina komunikacije preminuo pa me je to ponukalo da napišem koju riječ o tome. Danas je gotovo nezamislivo živjeti bez internetske razmjene poruka. Ona je nesumnjivo od velike koristi. Prije svega radi se o brzini razmjene poruka. Za pismo u Ameriku nekada je trebalo najmanje tjedan dana, uz uvjet da je pošiljatelj naznačio da se prijenos pisma ima obaviti zrakoplovom (uz novčanu naknadu). Taj oblik veze s afričkim ili azijskim zemljama bio je još sporiji, a ponekad nesiguran ili nemoguć. Inovacijom elektroničke pošte svijet se promijenio. Poruku napišete u svom domu i gotovo besplatno je uputite u bilo koji dio svijeta. Primatelj će je imati na zaslonu svog računala istog trenutka kad je poruka poslana. Pomalo nezamislivo. Primatelj može poruku pročitati i odmah odgovoriti. Takvom razmjenom poruka gotovo da smo je doveli do razine usmene neposredne komunikacije. Svakako je ovo vrlo značajno u razmjeni informacija u poslu, ali i u obiteljskom životu s onim članovima koji žive u nekom udaljenom kutku svijeta. Uz tekst, lako je poslati i sliku. Sve su to velike prednosti i dobrobit koji je donijela ova moderna tehnologija.

A ima li u tome i nešto nepovoljno, pomalo zastrašujuće? Svakako ima više toga, a ja ću se osvrnuti na jedan značajan kulturološki detalj. Kaže se da jezik i pismo čine dio kulturološkog identiteta nekog naroda. To je istina. Proučavamo našu povijest kroz zapise pismenih i marljivih ljudi koji su živjeli na ovim prostorima davno prije nas. Da nije bilo beskonačnog truda generacija svećenika koji su u samostanskim prostorima zapisivali ili prepisivali tijekom minulih stoljeća, mi danas ne bismo imali svoje pisane povijesti. Naravno, ovome treba pridodati i zapise pismene vlastele, naših starih pisaca i ponekog kroničara ili putopisca. Narod datira od dana kada je prvi puta u nekom zapisu spomenuto njegovo ime, što ostaje trajno upisano na kamenom spomeniku ili u inkunabuli. A što danas ostaje zapisano? Ostaje, ali sve je to virtualno i lako promjenjivo. U takvim zapisima činjenice je moguće lako mijenjati i izvrtati povijesnu istinu.

Ali, nije samo to problem, kojem se u konačnici može doskočiti. Čini mi se da je znatno veći problem nepismenost novih naraštaja mladih ljudi. Tko od njih danas piše nekome pismo? Nitko! Gotovo da je zaboravljeno slanje poruka dopisnicama. Mislim da mladi niti ne znaju kako izgleda dopisnica i da im je nezamislivo da je napisano dostupno svakomu da to pročita. Jednako je i s pismima. Pitam se zna li danas većina mladih napisati pismo i kuvertirati ga s adresom primatelja. Bojim se da bi većina pala na tom testu. Mladi danas međusobno komuniciraju isključivo putem elektroničke pošte. Pišu oni, ali ne na listu papira s perom u ruci, već gotovo nezamislivom brzinom tipkajući palčevima po tastaturi mobitela. Pritom je poruka sažeta i puna kratica. Za nešto starije poruke su gotovo nerazumljive. O naslovu poput "poštovani" te završetku poruke tipa "uz iskrene želje za svakim dobrom" nema niti govora. Tako bi se moglo reći da se mladi danas dopisuju, ali da nitko od njih ne piše. Pa kad moji unuci prime, primjerice, uskršnju čestitku od svoje tete napisanu urednim rukopisom na poleđini prikladne slike pomalo zbunjeno čitaju napisano.

Sjeća li se još itko da smo u prvim razredima osnovne škole učili pisati krasopisom i za to dobivali ocjenu? Tanka crta gore, debela dolje, govorila bi učiteljica obilazeći razredom i pogledavajući u školske zadaćnice. Moram priznati da nisam bio vičan urednom pisanju, što me je već od malena usmjerilo prema mojoj kasnijoj profesiji (poznato je da doktori pišu vrlo neuredno, gotovo nečitko). Naravno, nisam siguran da to ima uzročno-posljedične veze. Činjenica je da smo učili lijepo pisati. Zahvaljujući tome danas vrlo lako čitam tisuće stranica dnevničkih zapisa moga oca, koji je vodio zabilješke gotovo do kraja svoga života (doživio je stotu).

Nije mi nakana da negiram nezamislive prednosti internetske komunikacije. Svjestan sam njenih prednosti i obilato ih koristim u svom znanstvenom i stručnom radu. Dakako, i u dopisivanju s prijateljima i kolegama. Možda sam zbog nostalgije za nekadašnjim načinom komunikacije zadržao onu uljudnu formu s adekvatnim naslovom i oslovljavanjem primatelja, do izraza poštovanja i dobrih želja na kraju poruke (jer to svakako nije pismo).

I što na kraju? Očito da je pismenost otkrivanjem elektroničkog slanja poruka poprimila neke nove oblike. Tko to danas ima vremena za pisanje pisama i slanje poštom? Samo poneka dokona starija osoba koja nije savladala modernu tehnologiju. Pa i oni se nastoje "opismeniti" te polaze tečajeve internetskog opismenjavanja. Danas je očito nepismena osoba ona koja se ne zna služiti modernim tehnologijama razmjene informacija. Kamo nas to vodi? Teško je reći. Budućnost će biti jedini sudac.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)