29.09.2005.

Sara Marević, voditeljica stručne komisije Hrvatske udruge za obuku potražnih pasa, govori o psima koji spašavaju živote

Dobro obučen pas ponekad je jedini spas!

Sara Marević, voditeljica stručne komisije Hrvatske udruge za obuku potražnih pasa, govori o psima koji spašavaju živote

Da psi nisu samo čuvari naših okućnica, niti partneri i prijatelji za igru, svakodnevno u cijelom svijetu dokazuju oni psi koji doista služe čovjeku. Bilo da se radi o psima koji su u službi policije, psima koji su vodiči slijepim osobama ili o psima koji aktivno sudjeluju u potragama za nestalim i unesrećenim ljudima. Hrvatska udruga za obuku potražnih pasa (HUOPP) osnovana je 2004. godine u Svetoj Nedelji, a o njoj i njenom radu razgovarali smo sa Sarom Marević, voditeljicom stručne komisije HUOPP-a.

U pripremi ovog razgovora istakli ste da je vaša udruga prva takva udruga u Hrvatskoj. Po čemu ste prvi i tko ste?

Naša udruga je prva hrvatska udruga koja je postala članicom IRO-a (International Rescue Dog Organization, op.a.), a IRO je član Ujedinjenih naroda i krovna organizacija za sve organizacije spasilačkih pasa. Zato mi danas kroz svoj rad polažemo isključivo IRO ispite, točnije, ispite koji su međunarodno priznati. Istovremeno, postali smo 2005. godine specijalistička postrojba Civilne zaštite u sklopu Državne uprave za zaštitu i spašavanje RH za područje Zagrebačke županije.

Jesu li vaši psi sudjelovali u nekoj potrazi i spašavanju kod nas?

Do sada, na sreću, nije bilo potrebe. Na ovom području uglavnom nema potrebe za takvim akcijama, a vidite da smo relativno i mlada udruga, ali imamo pse koji su za to osposobljeni i mogu već sada sudjelovati u akciji. Trenutno imamo štence koji su nabavljeni specijalno za potražne pse i tako se odgajaju.

Koliko traje obuka psa za potražnog psa?

Obuka psa traje minimalno dvije godine. Primjerice, na ispit traženja pas može izaći tek s 18 mjeseci starosti, mada su i u tom slučaju psi često još uvijek premladi. Tek s 4 do 5 godina starosti psa može se reći da je zreo za razne vrste potraga.

Spomenuli ste ispit na otvorenom. Kakvi sve mogu biti tereni na kojima rade potražni psi?

Psi se obučavaju za rad na raznim terenima - ruševine, šume, otvoreni prostori, u vodi, na terenu vulkana... Naši se psi pretežno orijentiraju na traženje na otvorenim prostorima, jer se u našoj zemlji najčešće traga za neopreznim turistima i planinarima.

Što je točno vaš posao? Je li to samo potraga ili i pružanje pomoći?

Naš posao je isključivo potraga. Dakle, kad pronađemo žrtvu mi joj ne pružamo pomoć, već surađujemo s HGSS-om koji brine za daljnje spašavanje u čemu su oni specijalizirani kao što smo mi za potragu s psima.

Kako psi signaliziraju da su nekoga našli?

Postoje dva načina. Prvi je lajanje i to čini većina naših pasa. Kad pronađe žrtvu laje dok netko od nas ne stigne. Drugi način je rjeđi u praksi, no i mi imamo jednog psa koji ga koristi, a radi se o "bringsel-u". Točnije, pas oko vrata ima markicu, koju stavlja u usta kad pronađe žrtvu i takav dolazi do vodiča. Markica u ustima znak je da je pronašao žrtvu. Tad mu vodič vadi markicu i pas ga odvodi do spornog mjesta.

Za rad s psima potrebni su i odgovarajući uvjeti. Što čini jedan dobar poligon za obuku?

U zemljama Europe poligoni koje udruge ovakvih namjena koriste su pretežno mjesta koja koriste vojska, policija ili vatrogasci. Dakle, vrlo je važno da se radi o dovoljno velikoj površini. Naime, svaki poligon mora imati teren za izradu poslušnosti, poligon s preprekama, primjerice, za hodanje po gibajućem mostu, hodanje klackalicom, prolaz kroz tunele, pa skok u daljinu. Svaki pas mora biti vrlo dobro istreniran za sve uvjete, pa tako i za preskakanje prepreka viših od metra i pol i svladavanje penjanja na visinu. Na ovakvim poligonima postoje specijalizirani tornjevi na koje se pas diže i spušta kako bi se socijalizirao s visinom te poligoni s umjetnim ruševinama gdje se treniraju elementi potrage u ruševinama. Uz sve to, a navela sam samo najnužnije, poligon bi morao imati i popratne objekte za predavanja. Dakle govorimo o vrlo velikoj površini.

Obzirom na entuzijazam i na uspjehe koje postižete na natjecanjima u Europi, javlja li se potreba za takvim poligonom?

Naravno. Jako nam je potreban poligon. Jedino mjesto koje smo do sada unijeli u svoja razmišljanja je vojarna u Kerestincu. Međutim, za to će nam trebati jako puno pomoći, pogotovo javnih službi, poput vojske, Grada Samobora i svih ostalih koji su na bilo koji način uključeni u buduće projekte s tom vojarnom. Za sada smo uvijek sa svim državnim i općinskim službama, primjerice u Svetoj Nedelji, imali vrlo dobar i korektan odnos, stoga ne vidimo zašto tako ne bi bilo i u budućnosti.

Udruga ste i preživljavate isključivo donacijama. Ima li kod nas sluha za donacije ovakve vrste?

Ima. Nedavno smo od Ine dobili novčanu donaciju s kojom financiramo odlaske na natjecanja. Istovremeno, već nas dugo financira Eukanuba, jer samo suprug i ja imamo 6 pasa, a oni moraju jesti. Uvijek su nam u susret izašli i Diners Club Adriatic d.d., zatim Institut građevinarstva Hrvatske, te razna poduzeća poput Brute, Tamiko Instruments d.o.o., Stega tisak, Keks studio za design... Ima velikih i malih donatora, a nama je svaka pomoć dobrodošla i na njoj smo zahvalni. Nedavno smo dobili na korištenje i dva automobila, dvije Ford Fieste od Grand Auta d.o.o. na Jankomiru. Eto, stalno se nešto događa, jer inače bi nam bilo vrlo teško. Istina je da se javnost počela senzibilizirati s pojmom i ulogom potražnih pasa, a to nas veseli.

Spomenuli ste da idete na sve međunarodne vježbe i natjecanja. Zašto je to važno?

Natjecanja su važna zato što se tako dobija licenca kojom stječemo pravo na polaganje Mission Readines Testa. MRT je najviši nivo testiranja na IRO-u, a na njega može izaći samo pas koji ima drugi stupanj potrage na ruševinama IRO ispita te licencu s međunarodne vježbe. Kad se položi MRT dobiva se dvogodišnja licenca za međunarodne potrage. Mi trenutno imamo dva psa koji izlaze na težak "B ispit ruševina", pa u budućnosti vjerujemo da ćemo uspjeti dobiti i MRT. U Hrvatskoj ne postoji niti jedan pas koji je to prošao. MRT je izrazito težak, traje puna 24 sata, a sa svojim psom morate biti u potpunosti opremljeni preživjeti ta 24 sata. Na većem terenu veći je i broj žrtava koje treba pronaći, a uz to noćni marš može biti dugačak i 20 km. Taj test zahtijeva maksimalnu psihičku i fizičku pripremu, kako psa tako i vodiča.

Slušajući vas, stječem dojam da se radi o vrlo zahtjevnom hobiju i volontiranju.

Da, to može izgledati kao hobi, obzirom da smo svi mi vodiči volonteri, međutim, riječ je o vrlo odgovornom poslu. I mi i psi radimo s ljudskim životima! Zbog toga u udruzi imamo vrlo stroge kriterije selekcije novih ljudi koji žele postati vodiči potražnog psa. Tako zainteresirani, oni koji to žele postati, moraju imati ispit osnovne poslušnosti, kako bi imali osnovni temelj rada s psima. Nadalje, naša udruga traži i prolaženje testa probnih treninga za sve potencijalne vodiče, jer to je jedini način da osoba prođe presjek treninga i uvjeta u kojima se radi. Nakon pet probnih treninga, mi procjenjujemo vodiča i psa, te zajedno s kandidatom donosimo odluku, jer nakon svega upravo on mora procijeniti da li to sve želi i može. Tada u udrugu isti ulazi kao član pripravnik. Pripravnik može biti dvije godine, a u tom vremenu mora ispuniti minimalne uvjete za redovno članstvo. Ukoliko ispuni sve uvjete, postaje redovni član i može nastaviti s radom kako bi postao vodič potražnog psa. Nadalje, vodič potražnog psa postaje se polaganjem prvog ispita. Međutim, ono što je najvažnije je shvatiti da je to – biti vodič potražnog psa - stil života! To svi naši kandidati moraju znati. Za ovaj posao morate imati "žicu", jednostavno, biti u tome stalno. Primjerice, mi svaku nedjelju imamo treninge tako da na vikende čovjek može zaboraviti. Tri puta godišnje imamo vježbe koje traju od petka do nedjelje. Uz veliku ljubaznost gospodina Rešetara provodimo ih već dvije godine u planinarskom domu Veliki dol. Zatim, tu postoje još ljetne vježbe i kod nas i u Sloveniji. Sve je to vrlo zahtjevno. Pripravnik mora položiti sedam ispita za vodiča da bi uopće mogao izaći na ispit s psom. Ti ispiti su osmišljeni kao sigurnost naših ljudi u snalaženju na terenu, tako da to uključuje prvu pomoć za ljude, prvu pomoć za pse, opasnosti u ruševinama, opasnosti u gorama i lavinama, osnove orijentacije i topografije, osnove alpinizma i speleospašavanja. Uz to, svi moraju odslušati i predavanja psihologa o kriznim situacijama i, na koncu, predavanja o utjecaju strujanja zraka na psa u vrijeme potrage. Tu nam svojim trudom i znanjem pomaže dopredsjednik IRO-a, prof. Dušan Nećak iz Slovenije, koji nas je od samog početka bodrio, a sad je naš gost na predavanjima.

Je li sve ovo o čemu pričamo financijski isplativo? Možete li tim svojim hobijem zaraditi, a pogotovo ako s licencama krenete u međunarodne potrage?

Nažalost ne. Ovdje, u ovom poslu, nema zarade. Istina je da nam se bilo gdje da odemo pokrivaju troškovi, međutim, nigdje u svijetu to nije plaćen posao, pa tako ni kod nas. Mi smo isključivo volonteri. Upravo zbog toga i ovisimo o donacijama, koje nam pomažu da uz ljubav koju imamo za pse, pomognemo i čovjeku u nevolji.

Tamara Vrančić Sokač

 

Antonia Dubravka Carnerud planira snimanje kratkog filma o izradi kraluša

Sara Marević, voditeljica stručne komisije Hrvatske udruge za obuku potražnih pasa, govori o psima koji spašavaju živote

Akademik Vladimir Paar govori o ljudskom genomu i "aferi Primorac"

Radisav Aleksić Aco govori o osnivanju Gradskog vijeće srpske nacionalne manjine Grada Samobora

Arhiva 2019

2018

2017

2016

2015

2014

2013

2012

2011

2010

2009

2008

2007

2006

2005

2004

2003

2002