Antonia Dubravka Carnerud planira snimanje kratkog filma o izradi kraluša
Sweet Movie dotakao Samobor
Što povezuje kraluše, Radu Šerbedžiju, Švedsko-hrvatsku udrugu Libertas iz Stockholma i Domovinski rat? Antonia Dubravka Carnerud točan je odgovor na sve asocijacije ovog uvodnog pitanja.
Tko je ona i kakve veze ima sa Samoborom, gradom kojem se Glasnik trudi biti revnim kroničarem zbivanja, možete saznati u kratkom razgovoru koji slijedi.
Kako je započeo vaš rad u Švedsko – hrvatskoj udruzi Libertas?
Bila sam jedna od osnivača udruge, a nekoliko sam godina obnašala i funkciju predsjednice. To naše udruženje spontano je nastalo druženjem ljudi koji su do tada bili manje-više asimilirani u Švedsko društvo. Jedan dio udruge su činili ljudi intelektualnih zvanja, a drugi dio obrtnici i poduzetnici. Svi smo se sastali oko problema kako pomoći ratom zahvaćenoj Hrvatskoj i naši kontakti, koje smo imali po tvrtkama i ustanovama, pomogli su da sakupimo i u Hrvatsku pošaljemo veliku količinu invalidskih kolica, kreveta, medicinske opreme i lijekova. Sve su to naši ljudi vlastoručno pakirali i slali, tako da je sva pomoć sigurno i stigla onima kojima je bila namijenjena. 1992. smo preko SIDE, organizacije koja pomaže zemlje u kriznim situacijama, dobili milijun i pol švedskih kruna, odnosno 1,2 milijuna kuna, i za taj novac smo kupili uglavnom hranu. Tada je već počela potreba za slanjem pomoći u Bosnu, pa se i tamo slalo. To je trajalo da kraja 1993. Mi smo prvi izdali i jednu brošuru u kojoj se govorilo o tome što se to događa u Hrvatskoj, odnosno u bivšoj Jugoslaviji.
Kako su Šveđani podnijeli raspad Jugoslavije?
Šveđanima je pojam Jugoslavije bio vrlo drag, jer su te dvije zemlje jako puno surađivale šezdesetih godina. Dapače, Švedska se dosta inspirirala jugoslavenskim modelom samouprave. Švedska je šezdesetih godina vrlo aktivno pratila jugoslavenski model i u nekim segmentima ga aplicirala na svoj sistem. Jedna novinarka čak je napravila veliku studiju u kojoj komparira i analizira u kojim švedskim tvrtkama i segmentima privrede je Švedska primijenila jugoslavenski model.
Sada nam recite tko ste vi i čime se bavite?
Moje ime je Antonia Dubravka Carnerud i cijeli se život bavim filmom. Redateljica sam i producentica, a predajem i na Filmskoj akademiji u Stockholmu. Povremeno predajem i u Norveškoj, a predavala sam i na Kubi. Član sam Udruženja hrvatskih redatelja i potpredsjednica Švedskog udruženja redatelja. Vlasnica sam tvrtke ADC Sweet Movie.
Gdje i kako je sve to počelo?
U Zagrebu sam završila Školu primijenjene umjetnosti, odjel fotografije. Još za vrijeme srednje škole radila sam na animiranim filmovima u Filmoteci 16. Završila sam prvu godinu montaže na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, a u Bruxellesu sam diplomirala na njihovoj Filmskoj akademiji montažu i odjel za asistenta produkcije/sekretaricu režije.
U Švedskoj živim i radim od 1980. Osim što sam montirala i i radila na velikom broju filmova drugih redatelja, dosad sam producirala i režirala desetak vlastitih filmova, uglavnom dokumentarnih i kratkih igranih filmova.
Kratki igrani film Memento režirala sam 1995/96., a u filmu glume Rade Šerbedžija i Nenad Cvetko. Film se trebao snimati u Hrvatskoj, ali je snimljen u Švedskoj, jer su se u Hrvatskoj određeni filmski krugovi pobrinuli da nam se rad onemogući zbog činjenice što sam angažirala Radu Šerbedžiju u glavnoj ulozi.
Od 1999. godine do kraja 2002. obavljala sam posao voditeljice švedskog ureda programa Europske Unije zvanog MEDIA. Radi se o programu potpore europskoj audio-vizualnoj industriji, a sudjelovati u programu imaju pravo sve zemlje članice EU pa i druge evropske zemlje koje su ispunile uvjete sudjelovanja. Nažalost, Hrvatska još nije ispunila uvjete za sudjelovanje u programu MEDIA, što je šteta, obzirom da bi sudjelovanje u tom programu sigurno pozitivno utjecalo na situaciju u našoj filmskoj proizvodnji. Obzirom da od prije dvije godine živim i radim pretezno u Bruxellesu, dobro sam upoznata sa situacijom na europskoj audio-vizualnoj kulturno-političkoj sceni, s time da se zapravo želim vratiti u Hrvatsku, gdje bih htjela još raditi.
Što vas veže sa Samoborom?
Poznajem Samoborku Mariju Hrvoj, s kojom sam u kontaktu još od našeg poznanstva u Švedskoj. Gospođa Hrvoj je tajnica Hrvatsko-švedskog društva, a budući da sam ja u vrijeme njene posjete Švedskoj bila predsjednica udruženja Libertas, ostale smo u kontaktu, pa i surađujemo oko nekih kulturnih projekata. Kako sam ja filmska redateljica i producentica, ona me zamolila da snimim mali dokumentarni film o kralušima, a koji bi se snimao u radionici koja će se održati u Samoboru. Cilj bi bio da se napravi i švedska verzija kako bi se film mogao koristiti i u Švedskoj . Meni se to učinilo zgodnom idejom. Ako će biti slobodan, film će snimati Fedor Vučemilović, koji je već snimao za mene.
Što mislite o našim filmskim (ne)prilikama?
Naš Zakon o filmu još nije kompatibilan europskom. Ministarstvo bi trebalo uskladiti zakone s europskim standardima. Dok se to ne napravi, branša ne može baš puno napredovati.
Što vi možete učiniti?
Još ne znam što bih konkretno mogla učiniti, ali imam već nekoliko ideja vezanih za situaciju u našem audio-vizualnom sektoru gdje mi se čini da bi moja profesionalna iskustva iz europske audio-vizualne industrije i poznavanje birokratskog segmenta što se tiče filma unutar EU mogla biti od koristi i pomoći.
Nenad Kobasić
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (0)