Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Zvjezdan Linia
DUHOVNI STUPAC

Ljetne vrućine nas upozoravaju na poremećaje u prirodi

Je li za to kriv Bog?

Ljudi se tuže na vrućine ovog ljetnog vremena. Zna biti gotovo nesnosno. U hladu je već i više od 35 stupnjeva. Donose se brojne upute kako se ponašati. Neki kolabiraju. Savjeti padaju: pijte vode, ne izlazite van za onih sati kad sunce najviše prži. Čuvajte se i budite doma. I uvijek slično dolaze upozorenja. Čini mi se da je to tako iz godine u godinu. Katkada ispada kao da je to ove godine jače i gore nego prije. Opet je krivo to globalno zatopljenje. I opet je za to kriv čovjek, koji nerazborito troši energije iz zemljanih resursa. Hvala Bogu, barem za ovo nije Bog kriv. Barem tako ispada. Makar, možda je opet i Bog kriv, barem onima koji nisu čuli za globalno zatopljenje i za ljudski faktor koji je u svemu tome prisutan. Bog je dao da je ovo sunce tako snažno i da grije kad treba i kad ne treba.

Iznenadio me je čovjek svojim odgovorom. Upitan kako podnosi ove vrućine, jednostavno je odgovorio da je ovo čekao cijelu zimu i za vrijeme ovogodišnjeg prohladnog proljeća. A tako mu dobro prija sladoled ili hladno piće na ovoj vrućini. Dakle, ima i prednosti ovakvog vremena. Barem za onoga koji to zna tako pročitati i otkriti. Dakle, ovo je baš ono pravo što mu sada treba. I dok uvijek čekamo ono drugo, valja naučiti zahvalno uživati u ovom što sada imamo. Sve to me navodi na razmišljanje o ljudima koji, nažalost, vrlo često nikad nisu dovoljno sretni, zadovoljni onim što sada imaju, što im se u ovom času pruža. U opciji nečega što će doći, kao da zaboravljamo živjeti. I sve nekako izgleda kao da život prolazi mimo nas, kao da ne živimo sadašnji trenutak, nego uvijek u nekoj perspektivi. Može se reći da zapravo neprestano životarimo, a ne živimo; neprestano čekamo život, a zapravo ga ne uživamo.

Ljetne su vrućine. To je normalno. Možda malo i prevelike kad se zbraja k tome tzv. globalno zatopljenje. No, ipak nekako podnošljive i vezane uz ovo godišnje doba. I mnogi koji to znaju uživaju u suncu i moru i ne znam da li stignu zahvaljivati Bogu koji nam daje i sunce da svijetli dobrima i zlima i kišu da pada pravednicima i nepravednicima. Lijepo je to Isus rekao u svojem evanđelju. Bilo je vrućina i prije, samo što ljudi nisu tako matematički kalkulirali svoja očekivanja, koja često ostanu neispunjena. Bilo je i prije u vrijeme žetve mokrih dana koji su žetvu pokvarili, samo što ljudi danas na sva usta to proglašavaju katastrofom. Bilo je i prije olujnih vjetrova, samo što čovjek smatra to svojom mukom, jer ili ne može voziti kuda i kako bi htio ili ne može uživati na način kako je to on sebi isplanirao. Ljudi su možda prije više planirali svoj život, ostavljajući pritom Bogu prostora i slobode da djeluje kako je njegova sveta volja. Danas bi čovjek htio gospodariti i onim silama i tajnama koje izmiču njegovoj moći. Čovjek se teško podvrgava autoritetu Božjem. Još uvijek bi htio biti kao Bog.

Poput onog čovjeka na početku razmišljanja, sjetih se i svetog Franje, ljubitelja prirode i života, čuvara čistoće prirode i zaštitnika ekologije. On je u svemu primjećivao tragove Božje dobrote i to ga je poticalo da za sve, ali baš za sve, zahvaljuje Bogu. Tako u njegovoj prekrasnoj pjesmi i molitvi kojom veliča Boga stvoritelja, u stvorenjima od sunca do svega na zemlji, ne zaboravlja na poseban način zahvaljivati Bogu za oblak i kišu, za sunce i vedrinu i uopće za svako vrijeme koje nam se iz dana u dan dariva. Zato za svetog Franju dan kišovit i vjetrovit nije neko čudno i ružno vrijeme. Kod njega toga nema. U svemu neka je hvaljen onaj koji se za sve nas brine očinskom ljubavlju.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)