Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Zvjezdan Linia
DUHOVNI STUPAC

Uskrsli Isus apostole je morao uvjeravati da je to on

Uskrsnuće je stvarnost

Čudni su doživljaji apostola povezani s Kristovim uskrsnućem. Iskustvo ih njegova uskrsnuća nadilazi i zato nije čudo da tako različito govore o uskrsnuću i o susretima s Isusom. Sve je to došlo nenadano. Danas, čitajući evanđelja, otkrivamo da je Isus govorio i o svojem uskrsnuću, ali kod proroštva je uvijek tako da ih oni kasnije bolje razumiju, u svjetlu ispunjenja, nego oni koji to slušaju prije nego li se to zbilo. Tako su apostoli dobro uočavali Isusove riječi o mogućoj muci i sramoti križa dok su išli s njime prema Jeruzalemu, ali nisu shvatili poruku uskrsnuća. Sve im je bilo tako daleko i strano te nisu ni slutili o toj novosti kojom je svijet procvao Isusovim uskrsnućem.

Isus je, doduše, za zemaljskoga života činio i čudesna oživljavanja netom mrtvih osoba. Jairova kćerkica, sin udovice iz Naina te Lazar, brat Marije i Marte: njima je Isus podario povratak u ovu ljudsku egzistenciju. Međutim, oni će morati opet proći kroz tajnu smrti. Isusovo uskrsnuće, naprotiv, nije oživljavanje na ovu ljudsku egzistenciju, nego je to tajna potpuno novog života, neuništivog, vječnog, jedinstvenog.

Apostoli su imali sreću da susretnu Isusa u tom novom životu po uskrsnuću. Međutim, i njih je iznenadila ta divna novost. Iz svoje muke, iz svojih crnih slutnji jednostavno nisu htjeli vjerovati da je sve to istina. Mislili su da im se pričinja, da je to kao fatamorgana, da je to privid, ili, kako kaže evanđelje, "pomisliše da vide duha". O svemu su prije pomislili nego o stvarnosti. Isus ih je morao uvjeravati da je to on, poticao ih je da se uvjere, da ga dotaknu, blagovao je pred njima. Sve to opisuju evanđelja kako bi nam prenijela najprije apostolski hod vjere u uskrsnulog Krista, da bi onda i nama bilo lakše prihvatiti punu tajnu vjere o Isusu koji je među nama živ.

Međutim, još uvijek i mi osjećamo sličnu poteškoću. Ni mi još ne shvaćamo Isusa ozbiljno. I mi katkada mislimo o povijesnome Isusu, koji je davno postojao, koji je bio divan, koji je činio dobre stvari i lijepo je govorio. Međutim, to je bilo, to se dogodilo davno prije skoro dvije tisuće godine. To je kao lijepa uspomena za mnoge, a ne današnja stvarnost. Isto tako, katkada i podsvjesno, bježimo u ovu apostolsku muku: "pomisliše da vide duha". Sve, samo ne stvarnost. Jer, "vidjeti duha", "osjetiti duha" i u našem rječniku znači nešto tajanstveno, ali isto tako i nešto čega se donekle bojimo, jer nam nije blisko, jer ne pripada nama. Sve je to tako strano. Gotovo kao i osjećaj neke prisutnosti duha ili duhova naših pokojnika. Međutim, to nije isto. To nije Isus.

I mi smo u napasti da pomislimo na sve drugo prije negoli na Isusa. U napasti smo da ga zamišljamo i da ga vidimo u prošlosti ili na kraju svijeta, gore na nebu i iznad oblaka, samo ne tu, uz nas, u svojoj Crkvi, u zajednici vjernika. Htjeli bismo ga vidjeti u nekim strašnim zahvatima na suncu i mjesecu, a ne želimo ga prepoznati na djelu u našem srcu, u oku bližnjega, u jednostavnoj pažnji bračnog druga, u molbi djeteta. Htjeli bismo neke velike znakove, a on nam dolazi u ljudskom navještaju i želi da u tome prepoznamo njegovu riječ, dolazi nam u znaku kruha i želi da nam se otvore oči za njegovu prisutnost.

Sve je to tako lijepo, da se ne usuđujemo vjerovati. A ipak, uskrsnuće je stvarnost, nov život Krista koji je pobijedio smrt, usađen je i u naše biće snagom sakramenata vjere i on nas poziva na zajedništvo života koje ne prestaje nikada.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (4)