Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Zvjezdan Linia
DUHOVNI STUPAC

Gdje je mjesto Crkve u društvenim pitanjima?

Što je Crkva?

Isus je ustanovio Crkvu. Prepoznajemo to već i u evanđeljima gdje Isus organizira oko sebe određeni broj učenika s kojima posebno radi i pruža im dodatne upute te daje određene punomoći. To su apostoli. Čak je i među apostolima posebno istaknuo Petra kao nosioca određenog primata služenja. Njemu će povjeriti nastavak svojeg djela, jer poslije Uzašašća Isus više neće biti vidljivo dohvatljiv svojim učenicima i svim vjernicima koji će se opredijeliti za njega. Ali će se moći doseći vjerom koja se probudila u srcu pojedinca i koja živi u zajednici koju je Isus ustanovio.

Zajednica koju je Isus tako ustanovio zove se Crkva. To su ponajprije svi oni koji su kršteni i tako po tom izvanjskom i prepoznatljivom činu pripadaju tom Isusovu mističnom tijelu. To je onda, dakle, zajednica svih vjernika koji su povezani vjerom i ljubavlju prema Isusu i u međusobnim odnosima.

Zato se s pravom Crkva može definirati kao zajednica vjernika koji su povezani istom vjerom, ufanjem i ljubavlju. Crkva u svojoj vidljivosti mora to moći i prepoznati i tome onda služi institucija sa svojim odgovornostima i odgovornim osobama, kao i bogoslužna djela koja potvrđuju takvu pripadnost. Najkonkretniji pečat takvog zajedništva je krštenje i zato se krštenje već od davnine naziva i "vrata Crkve", tj. vrata kroz koja se ulazi u Crkvu.

Jasno, Crkva se ne može zamisliti bez onih kojima je povjerena posebna odgovornost i služba, ali i takva odgovornost i svi službenici imaju svoj smisao samo u odnosu na sve one kojima služe, tj. na sve članove takvog Božjeg naroda, tj. Crkve.

Zato Crkva i jest papa, ali i nije samo papa. Papa je po svojoj službi znak tek u odnosu na one koje vodi i kojima služi. Isto tako Crkva i jesu biskupi, ali i ne samo biskupi. Oni su značajni za funkcioniranje i organizaciju jedne crkvene pokrajine, ali svoje opravdanje imaju samo u odnosu na sve one koji su u tom dijelu svijeta obilježeni pečatom krštenja i kojima onda služe. Tako je i sa svećenicima.

Drugi vatikanski sabor (1062.-1965.) je to na osobit način istaknuo kad je u naslovno poglavlje o Crkvi istaknuo najprije narod Božji, a tek onda hijerarhiju i službenike Crkve. Jer sav taj narod krštenika je zapravo istinska Crkva Kristova.

Možemo onda zamisliti što bi bilo u Hrvatskoj, gdje je većina stanovnika krštena u katoličkoj Crkvi, kad bi se tu Crkvu stjeralo u privatnost i kad ne bi imali što reći u politici. Čak su i većina istaknutih političara ljudi koji su kršteni, dakle isto tako pripadaju i Crkvi i ne odriču se te svoje pripadnosti makar su angažirani političari. Nekako je nelogično Crkvu uvijek iznova tjerati u sakristiju, jer bi to značilo po istinskom poimanju Crkve stjerati u sakristiju i isključiti iz političkog života većinu Hrvata koji su katolici. Zato je dobro opreznije baratati nekim parolama kao, na primjer, "Crkva se ne smije miješati u politiku" ili "Crkvi nije mjesto u javnim pitanjima društva" ili "Crkva ne treba utjecati na izbore". I tako slično. Dijelom je to istina kad je riječ o nekoj političkoj opciji i kad je riječ o glasnogovornicima Crkve, ali nikako ne može biti ispravno kad je riječ o građanima koji su u isto vrijeme i vjernici Crkve koja počiva na moralnim temeljima evanđelja i Božjeg zakona.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (185)