Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Zvjezdan Linia
DUHOVNI STUPAC

Smrt uvijek dolazi prerano

Dođite k meni umorni

Svakodnevni događaji nas znadu neugodno iznenaditi, potresti. I naviru različite misli, duboki osjećaji koji nas ne ostavljaju ravnodušnima. Pogotovo kad je riječ o nekim naglim prekidima života, nesrećama u kojima odlaze ljudi koji su nekima jako dragi. Malo manje bolno to proživljavamo ako nije baš direktno s nama povezano, ali ako se naš život ugradio u život onih koji tako naglo odu, onda je i naše razmišljanje mučnije, bolnije i teže. To je slučaj i kad se radi i kod običnog ljudskog umiranja, gdje je to nekako i razumljivo, iščekivano. Smrt dolazi uvijek prerano, uvijek iznenadi.

Tako su nas duboko potresle i sudbine poginulih vatrogasaca, a sada nas još više muče sudbine onih koji su poslije njih ostali u žalosti i u muci nošenja tog križa.

Idemo i u susret blagdanima kad se i inače iz godine u godinu sjećamo naših pokojnika koji već negdje u miru počivaju po grobljima naše domovine ili po svijetu. To su blagdani koji nam daju mogućnost da pohodimo mjesta gdje se čuvaju njihovi zemni ostaci nakon tjelesne smrti. Kao da se katkada u tim časovima razbudi ona davna, s vremenom i uspavala bol. Kao vjernici pritom idemo na groblje sigurno i da se u tom času probudi i jasnija vjera vezana uz prekogrobni život i u dobrotu Boga koji je iznad vremena i prolaznosti, Boga koji i nas poziva na zajedništvo takve vječne neprolazne sreće. Kao da je to ipak sve nama nekako daleko, nekima jako apstraktno, mnogima nerealno.

Dok razmišljam o tajni umrlih osoba susrećem se nekako s dvostrukim osjećajem i gledanjem na tu tajnu. Bez obzira kako su naši pokojnici otišli s ovoga svijeta, da li naglo ili u laganom umiranju u bolesti koja vodi k smrti, da li premladi ili u dobi kad je to nekako lakše prihvatljivo, uvijek gledamo na tu činjenicu kao odlazak, trganje od života, kidanje odnosa koji su nas s njima povezivali. Zato će smrt uvijek biti bolna i teška, rastanak koji ostavlja iza sebe neku prazninu. Mi smo ostali bez osobe koja nam je bila draga, uz koju smo živjeli u radosti i miru, osoba na koju smo se mogli osloniti, koja nam je bila na blagoslov. Tada nam se čini kao da nam je oteta, kao da je otišla, a mi ostadosmo bez tog dara u našem daljnjem životu.

Međutim, možda se na tu činjenicu smrti može gledati i s druge perspektive, možda manje sebične, jer ipak često izgleda da mi plačemo ili žalimo za našim pokojnicima, jer kao da smo osakaćeni bez njih. S njima bi nam život i dalje bio ljepši i sigurniji. Kao da tu nema mjesta za nesebično vjerničko razmišljanje o njima. Po onome što nam vjera govori, a to je istina vjere da je Bog dobar, da voli osobe koje su umrle i više nego što mi mislimo da smo ih voljeli, da pozna svaku nijansu dobrote koju su naši pokojnici pokazivali u zemaljskom životu, da nagrađuje darom vječnog života u istinskom zagrljaju sve naše pokojnike, po svemu tome njima je onda sada puno bolje nego što im je bilo na zemlji. Mi onda njima dugujemo, ako ih istinski volimo, pravi mir, upravo onaj pokoj što ga za njih molimo kad izričemo službenu molitvu za njih. I makar iz naše perspektive to uvijek promatramo kao kidanje i rastanak koji boli, ipak, iz Božje perspektive umiranje i smrt možemo razumjeti u riječima koje Isus izgovara: "Dođite k meni svi vi umorni i opterećeni, ja ću vas odmoriti!" Kad bismo barem malo pokušali evanđeoski, u svjetlu vjere razmišljati o odlasku naših pokojnika, možda bismo lakše osjetili utjehu koja nam je u tom poledu uvijek potrebna i otkrili radosnu nadu bez koje bi i ovaj zemaljski život i svako nastojanje oko dobra bilo besmisleno.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (64)