18.07.2022.

Prošli smo svašta, ali onda se dogode ovakve stvari i pomisliš: "Ipak je sve okej"

Sa Samoborcima i na suncu rane brže zacijele

Kada smo u trećem mjesecu, kada se svijet zauvijek promijenio, počeli planirati izlete za izbjeglice iz prihvatilišta u Rakitju, bili smo skromni – odveli smo ih, za početak, u Samobor i Zagreb. Ali, naš sponzor od početka ove avanture, Božo Grgurić i njegov Samoborček, odveli su nas dalje nego što smo mislili da ćemo stići. Bez pogovora su nas vozili i na Plitvice, a onda su već početkom lipnja krenula pitanja: "Hoćemo li na more? Mi nikada nismo vidjeli Jadran, neki nisu uopće vidjeli more". Nisam ništa obećavao, jer počinje sezona, hoteli su puni, nije to baš isto kao skoknuti do Samobora... Srećom, podcijenili smo koliko velika ljudska srca mogu biti.

Bez puno filozofije dobili smo autobus od Samoborčeka, a za destinaciju za jednodnevno kupanje odabrali smo Krk, odakle se možemo vratiti u razumno vrijeme. Ispalo je da ćemo drugog pomagača također naći u jednom samoborskom velikanu. Iz autokampa Omišalj na Krku, kojega je vlasnik Željko Kodrić, stiže nam odgovor da smo dobrodošli u bilo koje vrijeme te da nas čekaju s ručkom. Veselje je počelo čim je vijest stigla, cure su brzo tražile "badiće", a dečki "kupaće". U petak rano ujutro krenuli smo iz Rakitja puni uzbuđenja i pitanja – hoćemo li zapeti u gužvi, hoće li kiša pasti, hoće li biti puno ljudi na plaži, hoćemo li imati kakvih neugodnih iznenađenja... Jedno po jedno, rušili smo pitanja negativnim odgovorima.

Gužve nije bilo, do kampa smo stigli za manje od dva sata, a tamo kod Rijeke, kada smo pogledali nalijevo, iz autobusa se čulo: "Vaaaaaauuu"! Dobrodošli u pravu Hrvatsku. Dok smo prolazili Krčkim mostom plavilo se more, a još više i nebo, pa smo znali da nas čeka vedar dan. Dobri ljudi iz kampa dočekali su nas vrlo srdačno, sve nam objasnili, te smo požurili prema plaži, gdje smo našli svoj odgovor i na drugo pitanje – plaža je skoro pa samo naša. Svatko je požurio pronaći svoje drvo ili hlad, odjeća je letjela posvuda i čuli su se prvi pljuskovi vode dok su ovi dragi ljudi iz drugog dijela Europe po prvi puta doticali Jadran. Neki od mališana po prvi puta su i zaplivali, baš u našem moru.

Uz upute da se mažu kremom, paze sunca, da djeca ne idu preduboko, svi su uživali. Vrijeme ručka došlo je brzo, a u restoranu još jedan predivan, gostoljubiv doček i itekako dobrodošao obrok nakon prvog kupanja.

- Mi smo sa sjevera, brzo se umorimo u vodi – govorili su.

Nakon ručka uslijedilo je još par sati kupanja. U grupi nije bilo puno muškaraca, jer gotovo svi su ostali u Ukrajini iz poznatih razloga. Zbrinuti su maloljetni, očevi s troje i više djece ili ratni invalidi. Jednomu od njih metak je u Harkovu ušao u trbuh i izašao na leđa, a njegov slučaj mnogi europski liječnici smatraju medicinskim čudom. Savjetovali smo ga da se čuva jakog omišaljskog sunca, a on odgovara: "Bolje je umrijeti od sunca nego od rata".

Mnogi su sa mnom podijelili svoje priče. Većina ih je došla iz regija koje graniče s Rusijom i koje su pod direktnim napadom. Koliko ih je god bilo teško slušati, uspio sam na kraju izvući poantu: "Prošli smo svašta, ali onda se dogode ovakve stvari i pomisliš - ipak je sve okej".

U jednom trenutku zazvonio mi je telefon. Zvao me Željko Kodrić, vlasnik kampa, koji se igrom slučaja našao u restoranu i pozvao me na piće. Odmah se raspitao o situaciji, o ljudima, o prošlim aktivnostima i planovima za dalje. Kimao je glavom i u jednom trenutku pitao: "A jeste li bili na farmi"? Naime, osim što ovaj predivni kamp ima plažu, restoran, svu potrebnu infrastrukturu, ima i farmu domaćih životinja, kornjača, koza, svinja, konja i magaraca, kao i vrt iz kojeg se bere povrće za salatu koju vam poslužuju u restoranu. Planirali smo tamo otići prije polaska kući, a Željko odgovara: "Ajde zovi djecu, vozimo ih sada vidjeti životinjice". Čime ih vozimo?

Za par minuta Željko i ja preko cijele plaže plavim vlakićem na struju dolazimo ravno pred djecu, kojima su oči "ispale" od uzbuđenja. Odmah su se okupili, potrubili za sretan put i zaputili se prema farmi. Željko je ponosno pokazivao klincima koje sve životinje tu žive, a oni su mu govorili njihove nazive na ukrajinskom. Pomazili smo kuniće, kornjače, koze i svinje te se bacili u potragu za konjima i magarcima.

- Oni se sad skrivaju u hladu, moramo ih tražiti - objasnio je Željko, a mali su detektivi slijedili njihove tragove. U jednom smo trenutku prošli pokraj lijepe uvale te je Željko primijetio da im se dopala.

- Hoćemo se bućnuti? – predložio je.

Nije mu bilo teško udovoljiti njihovoj znatiželji. Na kraju smo pronašli magarce, ali ne i konje, i bacili se na berbu predivnih, slatkih krčkih rajčica, paprika i patlidžana. Nabrali smo punu košaru, koju smo kao trofej donijeli najprije na plažu, a onda ponijeli u Rakitje.

- Sada ih je još samo ostalo počastiti sladoledom - rekao je Željko. Djeca su izabrala svaki po slatkač i zavikala na ukrajinskom: "Hvala, striček Kodrić"!

Time smo uklonili i zadnje sumnje – nije bilo nikakvih neugodnih iznenađenja, samo onih neopisivo ugodnih.

Došlo je i vrijeme povratka, a nije nam se baš išlo natrag. I dok su nam, omamljenima suncem i prekrasnim doživljajima, glave u autobusu klimale od umora, glavom mi je prošla samo jedna misao: "Ne bi li bilo lijepo kada bi u autobus stalo puno više ljudi"?

Neka to bude poruka i za ostale koji imaju mogućnost primiti kod sebe na obali nekoga tko nikada nije vidio more i kome u životu trebaju odmor i sunce, bez obzira na nacionalnost i porijeklo.

Nećete se razočarati učinite li takvo dobro dijelo.

Na kraju, kao što je rekao ratni veteran na plaži: "Rane brže zacijele na suncu".

Zvonimir Ibrišević

 

Arhiva 2022

2021

2020

2019

2018

2017

2016

2015

2014

2013

2012

2011

2010

2009

2008

2007

2006

2005

2004

2003

2002