Josip Leopold, predsjednik Udruge ratnih veterana Hrvatski domobran Samobora i Svete Nedelje
Trebalo je i sreće da bi se preživjelo
Kolovoz u Lijepoj našoj ima posebno mjesto po okončanju Domovinskog rata zbog proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja. Za razliku od nekih drugih državnih blagdana, to je vrijeme kada se u velikom broju odaje počast svim braniteljima, osobito onima koji su poginuli tijekom Domovinskog rata. Tijekom proslava u Samoboru, pri polaganju vijenaca i kod održavanja skupština udruga proisteklih iz Domovinskog rata, uvijek su nazočni i predstavnici Udruge hrvatskih ratnih veterana Hrvatski domobran. Za njih je, pak, najintenzivnije vrijeme svibanj, jer taj mjesec na ovim prostorima ima posebno značenje, zbog događaja po završetku Drugog svjetskog rata, pa se i danas događaju podjele kada jedan dio sudionika i građana odlazi na proslave oslobođenja, dok drugi dio na komemoracije žrtvama čistki. O tome smo razgovarali s predsjednikom Udruge Hrvatski domobran Josipom Leopoldom.
Kada me podjećate na peti mjesec, moram odmah reći da je 15. svibanja Dan hrvatskog domobranstva, a 1992. osnovali smo i ogranak Udruge Hrvatski domobran u Samoboru i Svetoj Nedelji, čiji sam predsjednik evo već punih 15 godina. Iako smo već ljudi u poodmaklim godima, još se uvijek držimo i ne damo, održali smo dosad 17 godišnjih skupština (ove je godine održana u ožujku), a na njoj smo donijeli zaključak da ove godine obiđemo mjesta stradala u Domovinskom ratu – Škabrnju i Udbinu, a obišli smo i grob Josipa Jovića, prvog stradalog redarstvenika u Domovinskom ratu. Iza nas je, eto, puno uspomena i rada, kao i puno mjesta koje smo obišli.
Obišli ste i sva mjesta stradanja civila i vojnika koji su stradali na Križnom putu?
Ljudi koji su članovi naše udruge bili su hrvatski vojnici za vrijeme Drugog svjetskog rata, većina u domobranstvu. Domobranstvo je osnovano još 1686. godine pa sve do Domovinskog rata ima značajnu višestruku ulogu - njegovanje ideje obrane Domovine, domoljublja, briga o hrvatskoj vojsci i želja ostvarenja samostalnosti. To smo željeli očuvati radom Udruge, a druga nam je želja bila obilježiti mjesta stradanja domobrana i hrvatskih vojnika, jer ni samoborski ni svetonedeljski kraj nisu bili od toga pošteđeni. Postoji puno mjesta zločina na kojima su ljudi bez ikakva suda osuđeni i ubijani – od Pavučnjaka pa do mjesta gdje je sada Dom zdravlja, a kod sadašnjeg Općinskog suda, vrtića i Hotela Lavice bili su logori. Kolone Križnog puta, koje su se vraćale iz Austrije i Slovenije, dolazile su i u Samobor. U ovom polju između Samobora i Svete Nedelje u to je vrijeme bilo puno takvih kolona, iz kojih su ljudi odvođeni na stranu i ubijani iz samo jednog razloga - jer je ubojicama smetalo sve što je hrvatsko. Ne trebam to posebno ponavljati, poznato je kako se sve to događalo. Ta mjesta stradanja nakon proglašenja neovisnosti Hrvatske pokazivali su nam svjedoci (neki od njih nisu tada bili ni punoljetni), koji su morali pokapati žrtve. Zato smo i kao prvu zadaću, kada smo osnovali Udrugu, stavili obilježavanje tih grobnica i podizanje križeva, a naši su članovi napisali i dvije knjige. Jedna je od pokojnog Zdenka Tenka Svi naši križevi, a druga prof. Stjepana Hercega Samobor - mali Bleiburg.
Na žalost, morali ste obići podosta mjesta na kojima je Udruga postavila križ i spomen obilježje?
S tim aktivnostima počeli smo 1993. godine kada na samoborskom groblju podižemo spomenik poginulim hrvatskim vojnicima u Drugom svjetskom ratu. Potom, 1995. podižemo križ kod zgrade srednjih škola za žrtve strdale u Reiserovoj ulici, jer su srednje škole prihvatile obvezu da održavaju prostor oko obilježja. Iste godine, uz pomoć tadašnje općine Sveta Nedelja, podižemo križ i spomenik poginulim braniteljima te spomen Bleiburgu. U Samoborskom Otoku spomen križ podižemo 1996. u spomen na jedan domobranski vod, koji je streljan uz skelu, a te godine promoviramo i knjigu prof. Hercega u Vojarni Taborec, koja nam je pružila veliku podršku. Za tu knjigu smo više od godine dana skupljali podatke po samoborskim mjestima i zapisivali tko je poginuo u ratu, u kojoj je vojci bio (domobran, ustaša, legionar, civil…) pa smo na kraju došli do podatka da je 151 stanovnik Samobora i Svete Nedelje poginuo u ratu, a da je po završetku rata stradalo njih 184. Najviše je poginulo domobrana, a najviše ih je stradalo u kolonama križnih putova. Nakon toga, spomen križ šestorici poginulih u Medsavama podižemo 1996. godine te mladom hrvatskom branitelju Belaku, čija je majka ustupila zemljište za spomenik. Potom 1999. godine podižemo spomen obilježje, uz pomoć Komisije za ratne zločine Hrvatskog sabora, za žrtve zločina u Pavučnjaku. Naime, šume u okolici Pavučnjaka i okolnih naselja bile su pune jama ubijenih za vrijeme Križnog puta pa je za sve njih podignut lijep spomenik u dvorištu DVD-a Pavučnjak. Aktivnosti nastavljamo 2000. godine kada na Vrhovčaku podižemo spomen križ mnogima ubijenima na tom području, jer su ljudi iz logora kod vrtića, Lavice i s nekadašnjeg Reiserovog imanja odvođeni gore na to područje i ubijani. Godinu dana potom, 2001., postavljamo križ u Maloj Rakovici u spomen na 21 stradalog, a 2002. spomenik podižemo u Novom Selu, koje je gorjelo za vrijeme rata pa je želja mještana bila da se i tamo podigne spomenik. U Prekrižju (koje zovu i Mrakužići jer su svi mještani imali prezime Mrakužić) 2003. godine podižemo spomen za žrtve koje su ubijene kada je rat već davno bio gotov. Te godine podižemo i spomen ploču ubijenim svećenicima na crkvi u Grabru (ubijeni su bili biskup Šimrak i trojica svećenika, koji sigurno niau bili zločinci da bi ih ubili). Na samoborskom groblju, kod malih ulaznih vrata, 2005. godine postavljamo ploču na grobu u kojem su šestorica ubijenih domobrana. U Svetoj Nedelji smo 2006. nadopunili drveni križ s lijepim spomenikom, što je zatražio Grad Sveta Nedelja. I na kraju, podignuli smo spomenik i u Ogulinu, jer je kolona Križnog puta, u kojoj je bila puno Samoboraca i Svetonedeljčana, stigla i do Ogulina. Nakon nekoliko patničkih dana rečeno im je da idu kućama, ali kad su izašli iz centra Ogulina pohvatani su i ubijeni u šumi Galge. Tamo je postojao mali željezni križ kojeg smo i prije pohodili, a sada smo na ogulinskom groblju, uz pomoć gradova Samobora, Svete Nedelje i Ogulina, podigli lijepo spomen obilježje. Eto, to nam je bila želja da se označe mjesta gdje su se zločini događali. Podigli smo i dosta drvenih križeva na nedostupnim mjestima, kao što su livada Rakovica, gdje je 45 osoba ubijeno, a grob je pronađen kada se širio potok. U šumici Liplje ubijeno je 12 osoba. Inače, križ smo podigli i u Kočevskom Rogu u Sloveniji, gdje je stradao velik broj Hrvata, a uz taj smo drveni križ prije dvije godine dodali i metalni, koji je osobito uočljiv kada se ide na misu, koja se tamo svake godine služi 6. svibnja, jer i Slovenci drže to toga i štuju žrtve, kako svoje, tako i hrvatske jer, prema podacima, tamo je ubijeno 3000 Hrvata. Naš spomen križ je i uz jamu Jazovka kojeg posjećujemo svakog 22. svibnja kada je tamo komemoracija. Moram napomenuti da je većinu tih spomenika besplatno izradio klesar Stipe Lucić, a jedan naš kolega je sve besplatno projektirao. Druga stvar koju moram iskanuti je da se svaki put pri svečanosti otkrivanja spomen obilježja okupi i velik broj mještana, koji su nas uvijek lijepo dočekali i ugostili. Moram i pohvaliti da mještani vode brigu o uređenosti okoliša oko tih obilježja i ona su svake godine lijepo uređena kada mi dođemo položiti vijence i zapaliti svijeće - 15. svibnja i na Sve svete. To nas posebno smiruje i čini zadovoljnima.
Pretpostavljam da i danas, ako netko zna za mjesto takvih stradanja više ljudi, jer je možda sve do nedavno bio u inozemstvu i slično, da ni danas nije kasno da s vama stupi u kontakt?
Dakako, mi koristimo prostorije na Trgu Matice hrvatske (kod kina) koje koriste HVIDR-a i druge udruge. Mi smo tamo svake srijede od 10 do 12 sati i bit će nam drago primiti sve koje imaju neko svjedočanstvo. Kod nas je duže vrijeme dolazio i istražitelj iz Zagreba, kojeg smo vodili na sva označena mjesta, ali se još nije ništa značajnije poduzelo.
Je li krivo ovo vrijeme u kojem smo se pomalo otuđili i u kojem je u prvom planu kriza?
Kada je Hrvatska osnovana svi su nas cijenili i bili oduševljeni našim radom, a sada se osjeća da su ljudi zaokupljeni problemima. No, mi se ne damo, znamo da naša uloga još nije gotova i tko god nam još nešto ima reći mi ćemo to zabilježiti i obići. U posljednjih 17 godina odazvali smo se svima koji su nas zvali na otkrivanje spomenika ili svečanost. Bili smo u Orahovici, Kutini, Ivanić-Gradu, Zaprešiću, Klinča Selu, Krašiću, Varaždinskim Toplicama, obišli smo mnoga mjesta zločina po Hrvatskoj i Sloveniji. Svake godine idemo na Bleiburg te obilazimo naše križeve u Kočevskom Rogu, Macelju i Jazovki. Bili smo u Vukovaru, Iloku, Čakovcu, Ogulinu, Bjelolasici, itd. Bili smo česti gosti samoborske Vojarne Taborec, a obišli smo i naše gardijske brigade te vojna učilišta. Svake godine obiđemo i Trokut kod Novske gdje su stradali samoborski branitelji tijekom Domovinskog rata. Skupljali smo materijalnu i novčanu pomoć za ljude u BiH-a, a pomoć smo poslali i u Knin. No, i godine čine svoje pa smo kroz ove godine izgubili mnoge naše vrijedne članove.
Znači, Udruga je vrlo aktivna i sastanci su svake srijede?
Svake srijede se sastajemo, komeniramo i analiziramo događaje proteklog tjedna i sve ono što smo čuli i vidjeli, obilazimo i bolesne članove. Moram reći da imamo članove u Kanadi, Australiji i Njemačkoj. To su ljudi koji nam se jave, pošalju članarinu, koja je skomna, samo 50 kuna godišnje. Sve u svemu, da smo mlađi, gdje bi nam bio kraj.
Primjećujem da je suradnja s, nazovimo ih, novim hrvatskim domobranima iz devedesetih prošlog stoljeća vrlo dobra?
Svakako, evo i sada smo na obljetnicu akcije Oluja i na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja sudjelovali na svečanosti polaganja vijenca te smo redoviti gosti skupština udruga proisteklih iz Domovinskog rata. Na njima smo često vatreniji od njih. Zahvalni smo im što su oni ostvarili i naš san.
Domobranstvo kao općenit pojam do 90-te je bio pod stigmom i izravno ga se povezivalo s ustaštvom. Kako ste Vi doživjeli 90-tu i samostalnu Hrvatsku?
Nama je želja uvijek bila da rehabilitiramo domobranstvo, koje je bilo ocrnjeno kao i fašizam i ostali zločinci. Domobranstvo se treba od toga odvojiti. To je bila regularna vojska, još iz vremena Austro-Ugarske te sve do kraja Drugog svjetskog rata. Domobranstvo je pošteno branilo svoj dom i zemlju. Tako i danas na to gledamo. Pokojni predsjednik Tuđman u Domovinskom ratu je odmah formirao jedinice domobrana, koje nisu bile obučene kao gardijske jedinice, ali su zato čuvale područja i podupirale gardijske brigade. Uloga je prije svega njegovanje domoljublja , pod osnovnim motom da ne damo svoju slobodu i neovisnost.
Koji je događaj Vama osobno najviše ostao u sjećanju?
Najveće uzbuđenje bilo je 1991. na 1992., kada su svi pitomci zastavničke škole obaviješteni preko tiska da se u Ilici 242 (gdje je i danas vojno učilište) održava smotra pod vodstvom ministra obrane. Tu smo se skupili, nas 172 još živućih, kada smo donijeli odluku o osnivanju Kluba 242. On je uspomena na mjesto gdje se nalazilo naše učilište, a nakon Drugog svjetskog rata nismo smjeli o tome previše govoriti pa smo se onda samo sporazumjevali pitanjem – jesi li ti bio iz 242? Tada se potiho nastavio razgovor. U Klubu je danas još svega deset do 12 članova, a i ja sve rjeđe odlazim na sastanke na Sveti Duh u Zagrebu. No, moram reći da je u Klubu vladala nevjerojatna volja da se sve vidi, čuje i zabilježi, a u njemu smo bila i nas četvorica Samoboraca. Klub mi je izdao i knjigu Svjedoci jednog vremena, u kojoj sam opisao strahote Križnog puta.
Naravno, puno bi se toga moglo još pitati i napisati, ali onima koje zanima ova tema preporučamo knjigu Josipa Leopolda u kojoj je opisao svoj križni put, kao i knjige Zdenka Tenka i Stjepana Hercega. Preko posla i sporta Josip Leopold na kraju se skrasio u Samoboru, gdje i sada živi.
M.Š.
Uvijek te prati ta karakteristika
Ja sam bježao kao 18-godišnji pitomac vojne škole i zahvaljujući sreći, zdravlju i Bogu ostao sam živ. Prošao sam puno toga, uspio pobjeći do svojih Velikih Zdenaca pa sam vraćen u Požegu, iz koje sam pušten tek kada sam rekao da sam maloljetan. Tada se više nisam htio vraćati u Zdence, nego sam došao u Zagreb, gdje sam kasnije završio učiteljsku školu, doškolovao se i službovao po školama, ali uvijek me, gdje god sam došao, pratila ta karakteristika, koja je bila važnija i od toga kako radiš - ističe Josip Leopold.
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (23)