Miroslav Burić, voditelj Amaterskog kazališta POU Samobor
Složna ekipa koja bi mogla doživjeti i 10. rođendan
O predstavi Amaterskog kazališta POU Samobor Če(pr)kajući Becketta već smo u nekoliko navrata pisali na stranicama Glasnika. Neobična predstava potvrdila je kako je ovaj dramski kolektiv od svojih početaka 2002. godine do danas napravio "korak od 7 milja" te da se radi o hvalevrijednom projektu koji je odgojio jednu zdravu grupu mladih entuzijasta. Među njima ipak važnu ulogu igra jedan iskusni kulturni djelatnik, Miroslav Burić, koji je s mladim samoborskim ansamblom prošao čitav put od njihove srednjoškolske zaigranosti do današnje spremnosti da se uhvate u koštac s ozbiljnim kazališnim komadima. Nažalost, sudbina Beckettove predstave, kao i prije toga Fragmenata i ostalih predstava Amaterskog kazališta POU Samobor, nije baš sjajna - vjerojatno posljednja izvedba Če(pr)kajući Becketta održana je u ponedjeljak, 24. svibnja i ostat će zabilježena samo u sjećanju onih koji su imali priliku nazočiti kojoj od sveukupno (ako se ne varamo) tri izvedbe. No, nama je poslužila i kao prilika za razgovor s redateljem i voditeljem Amaterskog kazališta POU Samobor, Mirom Burićem.
Otkud ideja da se Amatersko kazalište POU Samobor okuša u teatru apsurda, da postavi na pozornicu Becketta?
Cijelo ovo kazalište, nekad đaka, a danas studenata koji su se okupili prije skoro 8 godina podređeno je njima. To nije kazalište koje bi ostvarivalo nekakve moje ambicije, nego radimo ono za što su oni spremni i što oni hoće. Tako smo u početku radili prvenstveno komedije, jer ih je u toj fazi to zabavljalo, međutim, sada je prirodno došlo i do toga da su poželjeli raditi i ozbiljnije tekstove. Tako smo prošle godine radili Fragmente Nine Mitrović, a za ovu sezonu smo počeli pripremati jedan suvremeni engleski tekst britanskog dramatičara. No, pokazalo se kako taj komad zahtijeva barem godinu dana rada pa smo na koncu došli do Becketta, kao nečega što možemo relativno brzo postaviti na scenu, tako da ne propustimo sezonu i županijsku smotru.
Zašto baš Beckett?
Sam izbor je krenuo od mog sjećanja na jedan tekst, odnosno na izvedbu predstave Dolasci i odlasci, odigrane u Samoboru sredinom 70-ih. Igrale su je tri, tada cure, danas samoborske gospođe, u okviru grupe Prokum, kada su ovdje postojali pokušaji uspostave kazališta kojeg je vodio sada pokojni Mladen Bertoša. Uglavnom, u pamćenju mi je ostao završni tekst, u kojem njih tri izgovaraju "osjećam prstenove" pa sam krenuo u potragu za tekstom. Iz toga je krenula ideja da iz nekoliko njegovih kratkih komada napravimo predstavu Če(pr)kajući Becketta.
Koliko je teško bilo redateljski pristupiti Beckettu, obzirom da je veliki pisac i sam postavljao svoje drame?
Ništa takvo me ne opterećuje. Treba mi samo neko vrijeme na početku proba dok si ne razjasnim neke stvari o predstavi. Tako smo dio proba potrošili na to da ja njima pričam o Beckettu, što i meni pomaže da sam sebi artikuliram ono o čemu se radi. Same Beckettove upute su dosta precizne i samo je pitanje koliko od toga odstupiti ili se držati toga. Ja nisam pristalica radikalnih pristupa, destruktivnosti prema tekstu i prema autoru pod svaku cijenu. Ali, neke stvari su izazvane čisto prozaičnim razlozima. Na primjer, ovaj tekst je uzet između ostalog i zato da nađem mjesto svima u ansamblu, kao i da ga adekvatno postavim obzirom na njihove kapacitete u uvjetima koje imamo. Zato su i Usta (segment predstave Ne, ja) bila mnoga, umjesto jednih koliko je zamišljeno u originalu, a tijekom proba smo došli do konačnog efekta. Čitavo postavljanje predstave na scenu uvijek je i splet okolnosti.
Kako je prihvaćena činjenica da se radi o predstavi u kojoj nema velikih, klasičnih uloga?
Istina je da nema uloge za veliko eksponiranje ili za slavu, ali predstava je ipak vrlo glumački zahtjevna. S druge strane, u ansamblu niti nema nitko tako velikih ambicija da bude zvijezda, nitko ne kotira kao primadona. Međutim, daleko od toga da u ovoj predstavi nema glumačkih izazova. Na primjer, tri djevojke u Dolascima i odlascima u svakom izlasku moraju nijansirati svoju glumu kroz tri varijante. Ili, unutar zbora u Ne ja, postoje izvedbe koje svi primijete, iako se radi o grupi od 8 i iako su praktički svi u mraku i govore uglas. Znači, glumački nije jednostavna predstava, bez obzira na izostanak onoga što se smatra klasičnim ulogama.
Predstava je nagrađena na županijskoj smotri, prethodna predstava je također naišla na nepodijeljene pohvale struke, drugim riječima, jasno je da ovaj ansambl sa svakom predstavom sazrijeva i radi nove iskorake. Zašto je onda toliko malo izvedbi i prilike da se to približi i širem krugu ljudi?
To je problem, jer kod nas nema sustavne suradnje među amaterskim kazalištima. Jako su rijetka međusobna gostovanja, pozivi, nema ničega. S nekim prijašnjim predstavama smo čak i znali gostovati, ali Fragmenti i Če(pr)kajući Becketta su takav tip predstava da nas više nitko ne zove, jer ne zna što će biti s publikom. Naime, svi su navikli na pučke komedije. Na županijskoj smotri smo dobili nagradu, i to je krasno, ali nakon toga predstava miruje. Možda bi i promocija trebala biti drugačija, jer ljudi će platiti kartu za neke predstave sumnjive kvalitete, a, s druge strane, čim se kaže da nastupa amatersko kazalište onda ljudi to znaju podcijeniti. Uglavnom, predstavu postavimo, odigramo koji put i to je to. Drugi su problem i termini za probe, jer drugog prostora osim ovog u kinu u Samoboru za kazalište nema.
Ipak, bez obzira na te probleme, Amatersko kazalište Pučkog otvorenog učilišta na okupu je još od 2002. godine, čime spada među najdugovječnije kazališne projekte u Samoboru.
Točno je da od početka 70-ih pa naovamo niti jedna dramska sekcija nije trajala tako dugo kao ova. Obzirom da se niti jedno kazalište tu nije održalo duže od par predstava, moram reći da je i pomalo začuđujuće da trajemo već 8 godina, s dobrim izgledima da ćemo doživjeti i 10. godišnjicu pa da i to lijepo proslavimo, a možda i da objavimo knjigu dramskih tekstova.
U čemu je tajna?
Kad su se prvi puta okupili, u jesen 2002. godine, meni je najčudnije bilo to što su svi oni praktički došli iz iste školske zgrade, a da se međusobno nisu poznavali. Nakon što smo postavili prvu predstavu neki njihovi profesori su se jako čudili tome što ta djeca mogu, uopće nisu poznavali svoje đake. U takvoj situaciji oni su uspjeli kroz ovo kazalište stvoriti grupu koja, iako ima specifičan raspon godina od 17 pa do 30-ak, funkcionira složno i postali su jedna dobra ekipa koja se drži zajedno.
Zanimljivo da u skoro svakoj predstavi vi, odnosno vaš lik zapali cigaretu. Nije valjda da se na taj način biraju predstave? Naravno, šalim se, ali koliko je teško biti istovremeno glumac i redatelj?
(smijeh) Silom prilika i ja igram u predstavama, iz jednostavnog razloga što nam nedostaje muških članova. To mi je i strašno opterećenje zato što sam cijelo vrijeme na sceni pa je teško raditi redateljski posao, vidjeti što treba popraviti, kako posložiti kretanje, ako se to ne gleda iz publike. Dakle, nedostaje nam muških glumaca, a nema baš ni puno tekstova za ženske uloge. Zato je problem naći tekst kojeg bi svi igrali, da bude adekvatna muško-ženska podjela. Bilo bi mi jako drago da se pojavi netko mlađi, da još netko hoće raditi predstavu. Ovaj ansambl je dovoljno velik i dobar da bi mogao raditi i dvije predstave godišnje, ali ja to ne mogu sam, trebao bi se još netko priključiti. Nedostaju nam i ljudi koji bi se željeli baviti drugim stvarima oko kazališta, oko tona, rasvjete, kulisa, kostima, šminke, trebamo inspicijenta... Svi su dobrodošli i zato bi mi bilo jako drago da nas svi zainteresirani posjete, jer za svakog se može naći mjesto.
Kruno Solenički
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (6)