Mladi samoborski tenor Domagoj Dorotić dobitnik, Nagrade hrvatskog glumišta
Sjajna satisfakcija za netipičan pjevački put
Novi razlog za lokalpatriotski ponos Samoborcima je nedavno ponudila vijest o Nagradi hrvatskog glumišta za mladog samoborskog tenora Domagoja Dorotića. Nagrađen za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika do 30 godina u operi, u kategoriji u koju ulaze sve muške i ženske uloge ovogodišnje operne produkcije u Hrvatskoj, Dorotiću je nagrada pripala za ulogu Maxa u operi Crux dissimulata Srećka Bradića (također Samoborca) te za ulogu Fentona u operi Falstaff Giuseppea Verdija.
Tjedan dana nakon što je preuzeo nagradu na svečanoj ceremoniji u HNK, uz izravni prijenos na HTV-u, Dorotića smo "ulovili" u Samoboru (trenutno živi u Zagrebu), pa smo nakon obnavljanja uspomena iz osnovne škole (išli smo u isti razred prve četiri godine školovanja) iskoristili priliku kako bi ovog izuzetno skromnog, talentiranog mladog tenora pobliže predstavili čitateljima Glasnika.
Počnimo s Nagradom hrvatskog glumišta. Jesi li se nadao nagradi, očekivao je, priželjkivao...?
U principu nisam niti razmišljao o nagradama. Iskreno, čak niti ne znam koje sve nagrade postoje. Doduše, za Nagradu hrvatskog glumišta sam bio čuo pa, kad sam obaviješten da sam nominiran, već mi je to bila velika čast. Pogotovo zato jer sam u toj konkurenciji (za izuzetno ostvarenje u operi do 30 godina) bio s Markom Mimicom i Marijom Kuhar, a ovo mi je nekako bila i posljednja prilika za priznanje u toj kategoriji, zbog godina. U svakom slučaju, ja sam vrlo počašćen nagradom, tim više što sam je dobio za dvije uloge.
Kako si doživio sam trenutak proglašenja?
Zaista nisam očekivao da će dodjela biti tako medijski popraćena i kad su mi javili da sam nominiran nije mi bilo ni na kraj pameti da će to biti na toj razini, uživo na televiziji. Kad mi je bivša profesorica s Akademije Dora Ruždjak javila da bih kao nominirani trebao doći na generalnu probu dodjele, tek tad sam shvatio kakva je to priča pa me malo i uhvatila frka. Tako sam gledao i slušao sve one prije mene koji su preuzimali nagrade i pokušao na temelju toga nešto "sklepati". Na kraju je ispalo odlično; da sam i napisao govor, mislim da ne bi bio bolji. Iskreno, bilo bi mi jednostavnije da sam morao nešto otpjevati pred ljudima nego držati govor, ali, kažem, na kraju je ispalo super.
Nominiran si na temelju dvije uloge - jedne klasične, a druge moderne. Misliš li da je to bila određena prednost u odnosu na kolege u konkurenciji?
Definitivno jest. Mada je kolega Mimica, inače moj dobar prijatelj, bio stvarno izvrstan u ulozi Maxa i bez imalo dvojbi mogu reći da bi bilo zasluženo i da je on dobio nagradu, a o Mariji Kuhar da ne govorim. Ona je već i osvojila nagradu prije dvije godine, što je možda bio još jedan plus meni u korist, a Marko Mimica ima tek 22 godine pa ima još vremena osvojiti nagradu u toj kategoriji, jer je mlad i talentiran. No, bez obzira na sve, definitivno nisam očekivao Nagradu hrvatskog glumišta, ali mi je drago i počašćen sam, jer osjećam to kao potvrdu ne samo za ove dvije uloge, nego i za sve ono što sam dosad radio kroz čitav studij i nakon njega. Vrlo dobra satisfakcija za dosadašnji pjevački put.
Kad govorimo o tvom pjevačkom putu, može se reći da je on prilično netipičan. Studij pjevanja si započeo prilično kasno, a diplomirao sredinom 2008. godine.
Istina. No, kod glasa je to sve relativno, jer on se razvija kasnije. Imao sam priliku početi studirati pjevanje ranije, ali mislim da tada ne bih bio spreman za to, jer je potrebno imati i jasnu sliku u glavi oko toga zašto se kreće u to i što se želi postići, pogotovo kad govorimo o tenorima. Završio sam glazbenu školu kao trubač i to mi je bila velika prednost što se tiče muzičke naobrazbe, pa čak i tehnike disanja, a uz to ide onda i dar Božji koji se manifestira u glasu i stasu. Inače, zanimljivo da je i Mimica završio glazbenu školu kao trubač, ali, za razliku od mene, on je dosta rano otkrio što hoće i pravi je zaljubljenik u operu. Ja na neki način operu tek otkrivam malo po malo i mogu reći da se sve više zaljubljujem.
Jesi li skloniji opernom pjevanju ili koncertnim nastupima, odnosno pjevačkim recitalima?
Definitivno mi više odgovara gluma uz pjevanje. Jedno pomaže drugome i puno mi je lakše izraziti se kroz ulogu, na sceni, u kontekstu opere, nego "stvoriti" te pjevačke svjetove na koncertu. U operi je sve te emocije puno lakše doživjeti i sve dolazi prirodnije, logičnije.
Možeš li izdvojiti neku od dosadašnjih odigranih uloga kao najdražu?
Svakako bi to bila ova zadnja, uloga Fentona iz Verdijevog Falstaffa.
Imaš li pjevačke uzore i neku veliku pjevačku želju, opernu ulogu koju bi silno volio odigrati?
Ne volim govoriti o tome, jer stalno slušam komentare i mišljenja o karakteru moga glasa. Neki govore da imam tamniji glas, drugi da sam svjetliji, treći kažu da mogu pjevati sve tipove, a po karakteru glasa se biraju uloge. Međutim, mislim da je to relativna stvar, jer se pravi, talentirani, punokrvni pjevači čitavo vrijeme razvijaju i jasno da se i uloge onda kreću u rasponu od "lakših", lirskih, prema "težima", ovisno o tome kako vremenom glas sazrijeva. Ali, bez obzira na to, uloga koju bih volio jednog dana odigrati, budem li se pravilno razvijao, je Kalaf u Puccinijevom Turandotu. No, o tom - potom.
A što se uzora tiče, to je definitivno Pavarotti. On je tenor koji je napravio puno na promociji opernog pjevanja, a samim glasom je očarao mnoge. Kad sam se počeo baviti pjevanjem nisam smatrao da je on nešto posebno i mislio sam da je to medijski napuhana priča. No, što sam se više upoznavao s njegovim radom, postajao sam sve više svjesniji njegove veličine i mogu reći da je on zaista kralj po punoći, ljepoti glasa, tehnici...
Jesi li razmišljao o inozemstvu?
Trebao sam otići u Frankfurt na školovanje u jedan tamošnji operni studio, međutim, tu su mi se dogodile neke stvari zbog kojih smatram da je definitivino korisnije ostati i da za sada imam puno više mogućnosti ovdje. Naime, sada mi se pružaju brojne prilike i brojni poslovi i bilo bi šteta to propustiti, pogotovo zbog toga što osjećam da ovdje imam veliku mogućnost sazrijevanja. A, osim toga, mislim da je rad u prvoj nacionalnoj kući ipak veća čast i privilegija nego otići van.
Drugim riječima, u Hrvatskoj se može živjeti od opernog pjevanja?
Definitivno da. Mogu reći da živim dobro. Ali, u to treba i puno ulagati. Treba paziti na zdravlje i, iako se kaže da se treba štedjeti, ja mislim da je ipak bitnije maksimalno se davati, pa se onda to maksimalno i vraća. Pokušavam uvijek ići do nekih svojih granica, a mislim da ih povremeno i pomičem, što mi je vrlo drago. Također znam da je u svemu najbitnije "ostati čvrsto na zemlji", jer jedan dan ti je super, pjevaš k'o zmaj, a drugi dan si loše, pogodi te kritika, padneš u depresiju...
Znači, pogađaju te kritike?
Naravno, diraju me i pogode loše kritike. No, s vremenom sve više učim gledati na to kao na poticaj. Bila kritika realna ili nerealna, svaka te tjera da radiš na sebi, da budeš bolji, a ponekad mi čak daje neki inat da dokažem kritičarima i sebi da mogu biti bolji. Tako da gledam na kritiku kao na nešto pozitivno. Bez obzira bila ona dobra ili ne.
Gdje se vidiš za desetak godina?
Ne razmišljam tako daleko u budućnost. Jednostavno, idem projekt po projekt, pratim svoj neki osjećaj i pokušavam ići prema tome da u sebi stvorim osjećaj kako radim nešto vrijedno, kako sazrijevam i napredujem.
K.S.
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (2)