ZvjezdnA Klarić, osnivačicA udruge Lipicanska barokna raskoš
I konji plešu zar ne?
Lipica će 17. rujna obilježiti 420 godina postojanja, a ergela Đakovo, najstarija ergela u Europi, slavit će iduće godine 500. godišnjicu osnutka. Lipicaneri, njihova ljepota i elegancija, oduševljavali su i inspirirali mnoge umjetnike, vladare, ali i "obične" ljude.
Njihova čarolija postala je sastavnim dijelom života i gospođe Zvjezdane Klarić, Samoborke i predsjednice samoborske udruge Lipicanska barokna raskoš, čiji je program Barok, dvorci i lipicanci ove godine proglašen jednim od najboljih u Hrvatskoj te tako promoviran u elitnu turističku atrakciju najvišeg ranga.
Zvjezdana Klarić već se trideset godina bavi dresurnim jahanjem, dopredsjednica je konjogojske Udruge za uzgoj čistokrvnih lipicanskih konja Zagrebačke županije i ponosna vlasnica četiri lipicanca i jednog konja pasmine barok pinto. Sa suprugom Draganom i kćerkama Ivanom i Sanjom već sedam godina živi u Samoboru.
Razgovarali smo sa Zvjezdanom prošle subote kad se vratila iz Zagreba, gdje radi kao medicinska sestra. Dočekalo nas je pet konja, četiri psa, dvije kćeri, dvije članice udruge, suprug koji nije prestajao voziti tačke i jedan član udruge koji je došao fotografirati Zvjezdanu i ostale "grofice" za kalendar koji planiraju izdati.
Vole li kćerke ova prerušavanja i koga one predstavljaju?
Kćerke su statisti, dame u krinolinama koje su u pozadini naših nastupa i izvode svoju koreografiju za vrijeme našeg jahanja i za vrijeme našeg plesa s konjima. One simboliziraju hrvatsko plemstvo. One su dame sa psima, sa sokolarima, s lepezama...
Sva djeca to vole. Prvo su malo sramežljivi, naročito novi članovi, ali poslije su veseli. Roditelji su oduševljeni ovim projektom, jer djeca dobiju nekakvu preokupaciju. Više nisu cijele dane na mobitelima, internetu i kompjutorima, nego na zraku. Puni su dojmova nakon naših nastupa. Mi vrlo često putujemo po Hrvatskoj i "otkrivamo" nove dvorce i nove perivoje, slušamo i saznajemo nove legende o dvorcima.
Ne dosadi li im uvijek jedna te ista priča?
Svaki put kad idemo u neki novi grad, u neki novi dvorac, radimo novu koreografiju. Znači, nemamo cijelu godinu istu koreografiju pa nju vrtimo cijelo vrijeme, već se svaki put posebno pripremamo. Ispitujemo kakve su tamošnje legende, istražimo sve o tom dvorcu da bismo mogli napraviti romantičnu priču iz tog doba, karakterističnu za taj dvorac. Pričamo ljudima prekrasne romantične priče o grofovima Vranicany, Eltz, Drašković... Ja rado kažem ljudima da ne trebaju kupovati skupe karte za obilazak dvoraca Loare, kad imamo prekrasnih dvoraca u Hrvatskoj. Princ Eugen Savoyski, čiji kip na propetom konju stoji ispred Bečke škole jahanja, imao je u Belju prekrasan dvorac. A što mi znamo o njemu, o tom dvorcu? Ništa. Dvorac je zatvoren i prepušten zubu vremena. A dvorci su simboli naše kulturne povezanosti s Evropom. Paralelno s gradnjom u Europi dizali su se i dvorci u Hrvatskoj. Iza Iloka dvoraca više nema.
Tko je inicirao i osnovao udrugu i s kojim ciljem?
Udrugu su osnovali ponajbolji hrvatski seniorski jahači u dresirnom jahanju. Sve su to ljudi s dvadeset i pet godina iskustva u jahanju i natjecanjima. To je klasična škola jahanja kao u španjolskoj školi u Beču. Odlučili smo osnovati tu udrugu da pokažemo kako i lipicanci mogu biti odlični dresurni konji i da oživimo hrvatsku plemićku baštinu. Cilj nam je oživjeti naše dvorce i perivoje, vratiti im stari sjaj i oživjeti njihovu veselu stranu povijesti.
Otkud ideja?
Odlazeći na izlete u dvorce uvjerili smo se da ima jako puno napuštenih i razrušenih dvoraca. Jednom smo uživo i vidjeli devastaciju dvorca. Ljudi su trgali prozore i bacali ih u prizemlje. Da se to desilo u Francuskoj počinitelji bi vjerojatno bili uhićeni i kažnjeni, ali kod nas je još normalno da se dolazi usred dana s traktorom u napušteni Šmidhen i odvoze vrata i prozori. U dvorcu u Bosiljevu skinuto je nekoliko crepova, što je smrt za svaki dvorac. A kad konačno i uspiju dobiti svoj dvorac, vlasnici obično ne znaju što bi s njime, jer to su ogromne kvadrature. Ja za nastupe volim baš namjerno birati dvorce koji su napušteni ili zapušteni i onda mu kažem: sutra ćeš zasjati punim sjajem - to je naš poklon. I, kad počne muzika u tim perivojima, kao da se neka čarolija desi. Konji počnu plesati, publika se vrati u to doba, a onda se desi prijevara. Ugasimo sve, utovarimo konje u prikolice i odemo. I sve ostane onako tužno kao što smo i našli. Ja to zovem prijevarom. Obećali smo mu sve, stvorili smo ponovno tu čaroliju, kao u Djevojčici sa šibicama, ali na kraju dvorac ostaje na milost i nemilost narkomana, grafita i devastatora svih vrsta.
Kakva vi rješenja nudite?
Naš projekt Barok, dvorci, lipicanci radi na tome da se osmisli način kako da se dvorci samofinanciraju, kako da se napravi program koji će bez prekida privlačiti goste i posjetitelje, kao što je to u dvorcima diljem Evrope, gdje se mjesecima čeka na ulaznicu da se pogleda neki dvorac. Svi oni uspjeli su stvoriti svoje projekte samofinanciranja.
Mi smo napravili jedan projekt za koji upravo radimo pilot program pod nazivom Barokne žive predstave. Tu bi publika ulazila u prostor dvorca, družila se s plemićima, hrtovima, dogama, sokolarima... Znači, čovjek bi mogao uživati u živoj slici baroka. U Hrvatskoj danas ima dvoraca koji su renovirani, ali u njima su obično hoteli ili muzeji. Posjetitelj dođe u dvorac, pogleda muzej i sve što mu tada preostane je da šeće po perivoju. Kako nema nikakvog programa, već drugi dan to ljudima dosadi. Mora postojati nešto što će stalno privlačiti pažnju ljudi. Mi to radimo ovako: navečer plešu konji, održava se veliki bal i slično, a svatko tko dođe mora imati večernju haljinu...
Jeste li osmislili kakav program za djecu?
Za djecu smo pripremili jedan program pod nazivom Biraj svoju ulogu. Djeca bi došla i na vratima bi već izabrali što bi željeli biti. Dijete bira hoće li biti sokolar, konjušar, plemić, dama u krinolini, grofica ili nešto drugo i tri dana ili više ono živi tu ulogu. Tako bi djeca ono što su sanjala i čitala u bajkama mogla uživo doživjeti i mislim da bi im to bio doživljaj za cijeli život.
Razgovarajući s vrtićima, školama i poduzetnicima svi su oduševljeni idejom da negdje nađemo dvorac, makar i devastirani i uz pomoć sponzora provedemo u djelo taj projekt. Mi bismo željeli u tom smislu spasiti neku kuriju ili dvorac, recimo na prostoru Samobora, gdje bi napravili jedan centar sa svim tim programima, uz carske konje Bečkog dvora, lipicanere. To je elitni turizam i to bi bilo vrlo interesantno i za publiku iz Zagreba i inozemstva.
Jeste li već nešto konkretno započeli?
Ja se upravo spremam za predavanje na simpoziju o prenamjeni dvoraca Evrope. Radi se o projektu Villas Stately Homes and Castles koji se upravo bavi tim problemom financiranja i oživljavanja dvoraca. Radimo ga u suradnji s Arhitektonskim fakultetom u Zagrebu i profesorom Mladenom Obadom Šćitarocijem i Nikšom Božićem.
Jeste li već bacili oko na koji dvorac?
Ima ih puno. Vidim ih svaki put kad prolazim kroz Gorski kotar, gledam dvorac u Brezju sav u žbunju, a i u Bregani ima neka zaraštena kurija. U Poznanovcu su oduševljeni našom idejom, no njegova cijena je astronomska, pa nije dostupan običnim građanima koji imaju prosječna mjesečna primanja. Nama ne treba velika građevina. To može biti dvorac ili kurija za koju vlasnik ne zna što će s njom ili pripada gradu pa mu se nisu javili vlasnici ili slično. Uglavnom, nešto što je osuđeno na propast mi bi oživjeli. Dobro bi nam došli i prijedlozi i pomoć institucija Grada Samobora. Iako smo u ove tri godine koliko postoji udruga održali pedesetak nastupa po dvorcima diljem Hrvatske, ipak smo mi ovdje doma.
Kako nalazite dvorce za nastupe?
Sada se više ne trebamo mi sami nuditi, jer oni dolaze k nama i javljaju nam se s upitima. Na početku smo moja prijateljica i ja išle na razgovore u turističke zajednice, u gradska poglavarstva i nosile sa sobom fotografije, pokušavajući im dočarati što radimo. Na početku je bilo skepse. Ljudi su mislili da je to neko vestern jahanje tipa rodea uz kotlovinu. Bilo je tu smijeha, posprdnosti i nevjerice. No, nakon sramežljivih početaka sada su nam svi termini popunjeni. A što je veći interes to i nama kvaliteta mora biti sve veća. Nastupi su atraktivniji i sve raskošniji. Dobro smo i medijski pokriveni. Vrlo je važno da se publika obavijesti da će se dogoditi nastup, ali ne onako usput. To mora biti najava da dolaze carski konji Bečkoga dvora, lipicanski pastusi, potomci ergele Đakovo. Kad to najavimo na radiju, ljude to zainteresira.
Tko je do sada prepoznao vaš rad?
Profesor Štuka iz Luga odmah je prepoznao naš rad i shvatio da je to vrlo atraktivno za njegov dvorac. Njegovi štićenci napravili su od tog objekta dvorac za uzor. Tamo su nam uvijek otvorena vrata za vježbanje i to je prostor kao iz bajke za naše predstave. Povezali smo se i sa srodnim udrugama iz Europe koje nam pomažu i šalju sve što nam treba. Ne biste vjerovali koliko nas zasipaju s upitima da li trebamo glazbu, kostime ili slično.
Kako se financirate?
Ponosni smo što smo ove godine izabrani za jedan od najboljih projekata Republike Hrvatske i dobili smo sponzorstvo od Zagrebačke banke.
Tko je nabavio konje i gdje?
Konji su potomci državne ergele u Đakovu, a suprug i ja smo vlasnici svih pet konja. Ja radim kao medicinska sestra, a suprug je liječnik i moram reći da su to bila velika materijalna odricanja. Nema mora, skijanja, odmora - sve je podređeno konjima. Svoje cure "sprašim" na more, ali ja ostajem već sedam godina kod kuće s konjima.
Kako to izgleda imati kod kuće pet konja?
Lijepo je imati kod kuće konja, jer ga možete prije spavanja malo pomilovati i vidjeti da je sve u redu, da je dobio piljevinu, da je čist, da ima vode i hrane i onda odete mirno spavati. Na hipodromu je konj više kao stroj za sport, sprava za trening. Ovdje vidite sve njihove ludorije koje izvode i kako između sebe komuniciraju. Njihove nježnije nijanse možete tek tako vidjeti.
Konje ste nabavljali pojedinačno ili u "paketu"?
Nabavljali smo ih jednog po jednog, kao male, od privatnih ergela lipicanaca u Hrvatskoj. Konji se uzimaju na preporuku uzgajivača s kojima sam u vezi. Oni me obavijeste kad imaju konja koji ima lijepe kretnje ili ima neku posebu figuru koju dobro izvodi. Već se kod ždrebeta može vidjeti je li nadareno za neke figure i visoke škole jahanja, kakav kas ima, izvodi li piruete i kako se kreće s nogama. Pastuh mora imati jako dobar karakter, jer su inače opasni za jahanje i skloni međusobnim obračunima. Imamo četiri pastuha lipicanca i jednog pasmine barok pinto s dugom grivom i srcem na čelu. Takve šarene konje voljela je Marija Terezija.
Što je dresurno jahanje?
Dresurno jahanje je, figurativno rečeno, ples s konjem. Sudac i publika ne smiju vidjeti niti jednu komandu na jahaču. Dok mu jahač mirno sjedi leđima konj će plesati i izgledat će kao da sve izvodi sam. To je ta čarolija plesa s konjem. Ona se postiže dugogodišnjim radom i neprestanim učenjem. Iza mene je bezbroj putovanja, gledanja programa i upijanja savjeta mnogih učitelja i jahača.
Opišite nam kako se radi s konjima, kako ih učite da plešu.
S konjem se počinje raditi kad navrši tri godine života. Ako je perspektivan i vrlo lijep, njegovo sretno djetinjsvo se završava i počinju treninzi: svakodnevni rad na mišićima, ravnoteži, komandama i još mnogo toga, što traje pet do šest godina ili oko 800 sati. Tek tada konj je spreman za petominutni nastup pred publikom i sucima. S time da se nikad ne zna je li pojedini konj dovoljno talentiran da stigne do najvišeg stupnja dresure, a to je Grand prix special koji se jaše na Olimpijadi. Takav jedan konj košta od jednog do tri milijuna eura.
Koliko koštaju lipicaneri?
Jedno lipicansko ždrijebe košta 1500 do 3000 eura, ali ono je tabula rasa, ništa ne zna, ima nepovjerenje prema jahaču, nije zainteresiran za bilo kakav rad – on bi i dalje jurio. Tada počinje rad. Kako na natjecanjima napreduje i pokazuje sve bolje rezultate, tako mu raste i cijena. Cijena dresurnog konja ove kategorije je dvadeset tisuća eura. Ali, treba proći nekoliko godina rada i ulaganja. Konj zahtijeva puno njege, hrane i minerala, baš kao i vrhunski sportaši. Treba ga se potkivati, registrirati, svaki mjesec mu vaditi krv, voziti ga na putovanja... Na kraju ste financijski na nuli. U Hrvatskoj se naši jahači još uvijek odlučuju za uvozne, već utrenirane konje iz Njemačke. Mi upravo i želimo našom udrugom pokazati da je lipicanac prekrasan na natjecanjima, da može biti odlično plasiran, a puno je jeftiniji. Svi moji konji su sportski konji koji idu na natjecanja u dresurnom jahanju i svi su vrlo visoko plasirani. Ovaj s kojim ste me fotografirali je od devet startova imao osam plasmana, što je nešto stvarno vrhunski. Među dvadesetak njemačkih vrhunskih konja na startu naš lipicanac bude među najboljima.
Imaju li konji osiguranu veterinarsku pomoć
Rado bih pohvalila naše samoborske veterinare, naročito doktora Hrvoja Meteša, koji nam je na raspolaganju 24 sata svakog dana cijele godine.
Kako usklađujete svoje radne obaveze i rad s konjima?
To je nešto od čega ću vjerojatno brzo ostarjeti. Kad ljudima na selu kažem da imam pet konja, to je i njima respektabilna brojka. Ujutro radim u predškolskoj zubnoj ambulanti kao medicinska sestra. Kad dođem doma počinje rad s konjima i traje osam sati. Na kraju dana još se malo popegla i pospremi, tako da vrlo rijetko idem spavati prije jedan sat iza ponoći. To mora biti velika ljubav za konje, a nju mi je usadio moj djed koji me, dok sam bila mala, vodio po dvorcima, morala sam svirati i klavir, što mi je tada bilo užasno. Fascinirana sam barokom i dvorcima, njihovom kvadraturom, tim ogromnim dvoranama u kojima su se održavali balovi. Držalo se do bontona. U kazališe se tada nije išlo u trapericama, već u večernjoj toaleti.
Kakav je bio vaš put do Samobora?
U jednoj prekrasnoj vili na Pantovčaku imali smo atraktivan stan. Od hipodroma do kuće trebalo mi je sat vremena, beskonačno traženje parkinga, sva ta zagušenost... U školi smo, pak, imali stalno roditeljske sastanke o drogi, nasilju i obračunima u školi. Zato smo odlučili preseliti se u Samobor. U školi u Bregani, u koju smo upisali kćerke, učenicima nose jabuke u školu, svi se pozdravljaju. Prekrasna seoska idila. I sada nam osmjeh ne silazi s lica. Tako smo našli ovu hrastovu kuću i uredili smo je po svom ukusu. Tu nam zimi dolaze lisice i kune, pa ih hranimo. Pred vrata nam dolaze i ranjene životinjice, pa ih liječimo i pazimo. Imamo i jednog ježa, a prekjučer smo pustili galeba kojeg smo našli već u crvima na hipodromu. Onda navučem rukavice, uzmem dezinficijens i dr. Dolittle je stigao.
Kako se može postati članom udruge?
Član udruge može postati svatko tko je zainteresiran za doba baroka, tko ima ljubav prema konjima i dvorcima. Naročito nam je zgodno ako nam na neki način ljudi mogu pomoći i tako se uključiti u naš rad. Ako je, recimo, netko vješt u krojenju, fotografiranju i slično.
Surađujete li s drugim udrugama?
Pridružili su nam se sokolari iz Karlovca i Zeline, Podkalnički plemenitaši iz dvorca grofice Erdödy Sidonije koji imaju prekrasne replike krinolina i predivne koreografije valcera iz doba Straussa. Sa svima njima smo nastupili na Zagrebačkom baroknom festivalu.
Kakve su reakcije publike?
Publika je oduševljena. Jako mi je drago kad dođe neka mama sa svojom kćeri punkericom ili darkericom koja se samo kesi i dosadno joj je što ju je mama uopće dovukla da to gleda. Volim u publici odabrati neku tako problematičnu osobu, koja se duri, koju to ne interesira i zamoliti ju da, ako može, drugi dan dođe na probu. Tada nastaje transformacija - od nezainteresiranog čudovišta kojem samo treba davati novce pretvori se u prekrasnu ljepoticu u krinolini, s loknicama, s hrtom, koja jedva čeka novu probu, koja najedanput postane odličan đak i pomaže koliko može ovdje u klubu. Ta transformacija je nevjerojatna. To su moja mala dobra djela.
Kako izgledaju vaše predstave?
Svaka naša predstava počinje riječima: "Dobro došli u snove. Konji bečkog dvora, lipicanci, vode vas u svoje carstvo u doba baroka. Na tren ćemo se vratiti u prošlost". Tada ljudi mogu sat vremena živjeti u snovima, o nečemu što su sanjali kao mali. Imamo malog bijelog porculanskog konja iz kojeg onda uz dim izlazi naš vrhunski lipicaner, s markizom na sebi, i pokloni se publici. To je ono što smo svi maštali kao mali, da se mali porculanski konj transformira u živog, prekrasnog konja.
Kako zamišljate i planirate vaš daljnji rad u Samoboru?
Samobor s nama ima šansu dobiti nešto što je stvarno elitno i od državnog interesa za Republiku Hrvatsku - prezentacije, barokno jahanje, oživljavanje hrvatske plemićke baštine koja se tek sramežljivo tu i tamo pojavljuje. Tu hrvatsku plemićku baštinu trebalo bi više dati u javnost, da ne čeznemo za dvorcima Loire, vrtovima u Italiji i Siciliji, jer mi sve to imamo. Mi imamo veliku volju i htijenje i mnogo smo u to uložili. Naša glasnogovornica je Lada Kajfeš, vrhunska sručnjakinja za barok, za dvorce. Ona nam daje savjete i usmjerava nas. Naši članovi su uglavnom inženjeri, profesori, magistri, liječnici... Svi oni su uspješni ljudi, jako to vole i ulažu mnogo u taj rad. Kad bi se ovdje napravilo tih pedesetak metara asfalta do mjesta gdje su konji smješteni, istog časa će moći doći i turisti, čuti edukativne priče uz prezentacije baroknog jahanja i slično. Gradu ćemo moći pokloniti takve predstave i u centru. Idealan je i onaj prostor ispred kina i Galerije Prica. Posjetitelje koji dolaze u Samobor sigurno bi zanimalo kako se lipicanci uzgajaju, njihovo porijeklo, kako se stvara muzika i koreografija za nastupe. Škole i vrtići bi mogli dolaziti da vide kakve vragolije lipicanci znaju...
Nenad Kobasić
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (2)