MARIJAN PAŽULJ, povrtlar, član samoborske Zadruge branitelja
Kupovna je moć pala, ali jesti se mora!
Marijan Pažulj rođen je u Zagrebu 1975. godine. Živi u Stankovu. Osnovnu školu završio je u Klinča Selu, a srednju trgovačku u Zagrebu. Nakon mature zapošljava se u jednoj trgovačkoj firmi. Oženjen je, ima osmogodišnju kćer i sina u dobi od 17 mjeseci. Član je Poljoprivredno stočarsko voćarske zadruge - Zadruge branitelja i svoju budućnost vidi u proizvodnji zdrave hrane. Na obiteljskom gospodarstvu prekrivenom plastenicima u Stankovu, kraj Klinča Sela, ambiciozno razvija posao koji bi mu u budućnosti trebao osigurati solidne prihode i miran život. No, tek je na početku.
Kada ste se počeli baviti uzgojem povrća?
Kako se nije moglo živjeti od plaće, a cijeli svoj život živim na selu, 2000. godine odlučili smo se ozbiljnije početi baviti proizvodnjom povrća. Počeli smo s dva mala rabljena plastenika od po 50 m2, koja smo povoljno kupili. To nam se dopalo, a i ta proizvodnja je uspijevala, pa smo se počeli širiti. Koliko je bilo novaca, toliko smo ulagali u daljnju proizvodnju i posao. Sada imamo 1300 m2 plastenika koji se nalaze na našem zemljištu, ali i u najmu imamo zemlje na kojoj se radi. Pretežno uzgajamo salatu, špinat, blitvu, poriluk, kelj, rajčicu, papriku, zelje, zapravo svo povrće koje ovdje i inače uspijeva.
Gdje i kako plasirate svoje proizvode?
Imamo svoje prodajno mjesto na trešnjevačkoj tržnici i do sada smo zadovoljni prodajom. Istina, kupovna moć je nešto pala, ali jesti se mora.
Kakvo je stanje s veleprodajom, vidite li tu prestpektivu?
U tom smislu nam još puno toga fali. Trebalo bi osposobiti još plastenika i dosta povećati proizvodnju, što znači i velika ulaganja, kako bi mogli konkurirati za trgovinu na veliko ili za ugovor s nekom većom robnom kućom.
kojim iznosima govorimo? Koja je cijena plastenika po kvadratu?
Cijena nekog srednjeg plastenika po kvadratu iznosi oko 120 kuna. Isto tako dosta toga ovisi o kvaliteti plastenika. Ovo je cijena za plastenik srednje kvalitete. Problem je i udaljenost plastenika i zemljišta od kuće zbog infrastrukture - struja i voda. To su danas jako velike investicije. Mi imamo svoj bunar i agregat, ali ispada da je i to skupo, jer se troši puno vremena za zalijevanje, a i agregat košta.
Što je s ekološkim aspektom proizvodnje? Proizvodite li zdravu hranu?
Imamo sreću da su ovdje u Stankovu izuzetno dobri uvjeti za ekološku proizvodnju - čist zrak i nezagađeno tlo. Daleko smo od svih prometnica i smatram da je naše povrće u potpunosti zdravo s tog aspekta proizvodnje. Čak smo razmišljali i o tome da zatražimo eko-markicu, pa da i na taj način označimo svoje povrće. Nisu važni samo ni ti klimatski i geografski uvjeti - ovdje su mala gospodarstva, ljudi se uglavnom drže starog načina proizvodnje, ne prska se otrovima i ta naša hrana je zaista zdrava. U blizini smo i Parka prirode Žumberak - Samoborsko gorje, pa se ni ne smiju koristiti sva ta sredstva, niti se zemlja smije tretirati opasnim tvarima.
Član ste samoborske Zadruge branitelja. Kako ste se priključili zadrugarima?
Moj susjed, kozar Marijan Ladašić, koji je stari član te zadruge, dugo me nagovarao da se i ja uključim, pa me tamo i preporučio. Pričao mi je o tome kako je zadruga zapravo tek počela, ali da mi može, kao pravom proizvođaču, pomoći u nekim stvarima. Na taj njegov nagovor i ja sam postao član zadruge i zadovoljan sam onime što sam tamo dobio.
Na koji način vam zadruga pomaže?
U ovom kratkom razdoblju otkako sam član zadruge pomogli su mi, konkretno, u plasiranju naših proizvoda. Primjerice, ove je godine bilo viška paprike i šljiva i tržište je bilo zasićeno. Od paprika smo napravili ajvar, a od šljiva pekmez, pa smo te naše proizvode plasirali na sajmu hrane koji je organiziran pri Pučkom otvorenom učilištu u Samoboru u desetom mjesecu. To se pokazalo vrlo dobrim. Ljudi su nas prepoznali kao proizvođače zdrave hrane i kupovali naše proizvode.
Što je s kreditnim poticajima? Može li tu zadruga nešto omogućiti?
Zadruga nam može osigurati povoljnije kredite za branitelje, jer i ja spadam u tu kategoriju. Međutim, oko toga još nismo donijeli odluku, treba vidjeti koliko nam takav kredit zaista pomaže, koliko se isplati i slično.
Bavite li se još čime, osim proizvodnjom povrća?
Imamo i svoj vinograd i voćnjak. Znači, tu je grožđe i vino, a ovih dana peći ćemo i rakiju od kruški vilijamovki. Naravno, tu su i šljive za rakiju. Osim toga proizvodimo i jagode, koje su se pokazale profitabilnima. Razmišljamo i o nekim vešegodišnjim nasadima kao što su kupine i maline, koje, po svim proračunima, donose solidan prihod.
Jeste li tržištu ponudili svoje rakije?
Još ne, jer se za sada radi o malim količinama, pa nije bilo ni potrebe ni mogućnosti nuđenja ovih proizvoda. No, opet govorimo o zdravim proizvodima, pa nam ljudi dođu i kupe na malo.
Robert Škiljan
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (0)