Marijan Čekolj: 30 godina pjesničkog rada
Krenulo je spontano, iz kafića
Recitalom u Samoborskom muzeju Marijan Čekolj obilježio je ovih dana 30 godina pjesničkog rada. Najpoznatiji po svom pisanju i objavljivanju haiku poezije, Čekolj je jedan od najupornijih promicatelja te poetske forme na ovim prostorima, ali se upuštao i u druge izdavačke projekte.
Kako je sve počelo? Kada ste počeli pisati i objavljivati pjesme?
Navršilo se točno 30 godina od moje prve napisane pjesme. Dakle, počeo sam davne 1974. godine. Ja sam počeo spontano pisati pjesme i tako sam upoznao neke ljude u Samoboru, moju generaciju, vršnjake, koji su također spontano pisali poeziju, a zapravo nismo znali jedni za druge. Naravno, "spontano" smo se nalazili u istim kafićima. Tu su bili Marinko Španović, Milan Žegarac i Darko Plažanin, a i neki drugi ljudi su bili uz nas koji su ili kontinuirano ili povremeno pisali, kao Jadranka Brnčić, Dunja Marušić i drugi. Krenuli smo kao književna grupa Katarza i u tom razdoblju otisnuli 8 biltena, naravno, na šapirografu, za internu uporabu. Tek kasnije, 1978., došli smo do prve knjige haiku pjesama, a zatim kasnije i do druge. U tom razdoblju ključnu ulogu odigrao je Drago Plečko, koji nas je uopće i upoznao s haiku poezijom. Dakle, on je još jedan lik iz te galerije. Moram spomenuti i Miroslava Burića koji nam je tu dosta pomogao savjetima i objavljivanjem pjesama u Samoborskim novinama gdje je u to doba vodio omladinsku stranicu. On je 1975. na tim stranicama objavio moju prvu pjesmu koja se zvala Buđenje. Krenuli smo s recitalima, većinom ambijentalnog karaktera, kao što je bio Žegarčev ekološki recital o Gradni na Starom gradu, recital u prostorijama Planinarskog društva Japetić, na Vugrinščaku povodom prvog dana proljeća i tako dalje. To je bilo prekrasno.
U to vrijeme Samobor je postao na neki način i centar haikua u Hrvatskoj. Nakon nekog vremena došlo je do raskola u grupi koja je sve to pokrenula. Kako je došlo do nesuglasica?
To je vrlo zanimljivo. Sve je počelo, naravno, u Hrvatskoj u Zagrebu od Vladimira Devidéa, koji je tiskao japansku haiku poeziju davne 1970. godine, pa naovamo još 4 izdanja i puno drugih knjiga. Međutim, njemu nije uspjelo osnovati Hrvatsko haiku društvo, niti bilo kakvo drugo haiku društvo na tlu bivše Jugoslavije. Meni je to uspjelo 1992. godine, kada sam osnovao Hrvatsko haiku društvo i krenuo s međunarodnim časopisom za haiku poeziju. Kako je došlo do razlaza? Do razlaza je došlo zahvaljujući čuvenom hrvatskom sindromu jala i zlobe. Dakle, zašto on, a ne ja, a ako nisam ja, onda neće biti ni on i tako zahvaljujući tome mi imamo tri liberalne stranke, četiri stranke HSP-a, dva društva hrvatskih književnika, što se smatralo apsolutno nemogućim i slično. Međutim, u Hrvatskoj je moguće i ono što je nemoguće, tako da bi mi vjerojatno najradije imali i dva predsjednika države, kad bi to mogli po Ustavu. Svi se smatraju mjerodavnima i hoću reći da je taj sindrom jala i zlobe nanio mnogo zla svima, a baš nimalo koristi. To se reflektiralo i na Hrvatsko haiku društvo. Ideja je početno Devideova da razbije to jedinstvo, a prema onom načelu Neka cvjeta tisuću cvjetova, što je izvorno izreka Matsuo Bashua, koja je iz 17. stoljeća i koja je funkcionirala u Japanu onoga doba kada je Japan, kao otočna država, htio da na svakom otoku bude haiku. To je bila osnovna Bashuova tendencija koja je potpuno neprimjerena u Hrvatskoj danas, jer smo premala zemlja, nema nas 120 milijuna, nego jedva 4 milijuna i onda ne može svako selo ili svaki gradić imati svoje Hrvatsko haiku društvo. Jednostavno nas je premalo. U Hrvatskoj ima možda svega 20, do 30 maksimalno, imalo kvalitetnih haiku pjesnika. U tom kontekstu su neke ideje potpuno besmislene. Nama u Hrvatskoj treba jedinstvo. To je ono što neprestano priča predsjednik Mesić, pa mu nitko ne vjeruje.
S jedne strane je vaše Hrvatsko haiku društvo, čiji ste predsjednik, a s druge strane aktivan je samoborski Književni razred Matice hrvatske koji svake godine priređuje haiku susrete i izdaje zbornike. U kakvim ste odnosima?
Ne komuniciramo međusobno, što je žalosno i tragično, i ne radimo na istim projektima. Ja sam u nekoliko navrata nudio suradnju, no, međutim, shvatio sam da je njihova tendencija, dakle Devideova, zagrebačka, upravo suprotna. Ne jedinstvo, nego nejedinstvo, dakle da svaki grad ima nešto svoje. I onda sam od te ideje odustao i nadalje radim svoje, a to je međunarodni časopis za haiku poeziju Vrabac/Sparrow, to je biblioteka Hrvatski haiku pjesnici i tako dalje. Tu su i brojna gostovanja, tribine i okrugli stolovi na temu haiku poezije. Upravo sam se vratio iz Tajlanda, Vijetnama i Malezije, gdje se održao veliki svjetski haiku skup, a prije toga je bio Svjetski haiku kongres 1994. u Rumunjskoj, a 2000. smo bili u Tolminu u Sloveniji. To znači da je suradnja Hrvatskog haiku društva sa svima u Hrvatskoj vrlo otvorena, vrlo javna i vrlo plodonosna. A isto takva je suradnja i diljem svijeta s udrugama i istaknutim pojedincima sa svih pet kontinenata. Prema tome, haiku je danas postao jedan globalni fenomen zahvaljujući prije svega komunikaciji i sredstvima komuniciranja, svima je to dostupno i vrlo intenzivno se razmjenjuju misli i ideje, sama poezija, sam oblik prezentacije, stvaralaštva i tako dalje.
Bavite se samo poezijom. Je li to danas uopće moguće?
Nije moguće. Od poezije se danas, nažalost, ne može živjeti. Ja radim te stvari koje radim i koje sam spomenuo isključivo financijskom potporom Ministarstva kulture, Grada Samobora i Zagrebačke županije koji smatraju da je to vrijedno, a o čemu svjedoče brojne nagrade i priznanja iz Hrvatske i svijeta. Sredstva koja Hrvatsko haiku društvo prima su nedostatna da bi se realizirali svi projekti koje sam spomenuo.
Je li klima u društvu naklonjena pisanju i objavljivanju poezije?
Osobno mislim da se vrijeme promijenilo u društveno - političkom smislu, što se, naravno, odrazilo i na svijest pojedinca i na svijest ljudi u cjelini. Prema tome, sve je podložno promjenama, pa i to. Dakle, način umjetnosti, način izražavanja, vjerojatno te tradicionalne, klasične vrijednosti, umjetnički oblici izražavanja su naprosto zastarjeli, da se grubo izrazim, a u korist potpuno novih medija koji mladim ljudima, prije svega mladim ljudima, daju puno veće mogućnosti u odnosu na njihovu svijest i u odnosu na njihov svjetonazor danas, nego što bi to bili tradicionalni oblici poput štafelajnog slikarstva, pisanja poezije i tako dalje. Multimedijalnu umjetnost, poput performancea raznih vrsta, je danas mladim ljudima puno interesantnije i zanimljivije raditi nego pisati poeziju ili klasični roman, dramu, plesati balet i slično, što je nama starijima opet puno prihvatljivije. Dakle, svako vrijeme nosi svoje, a ovisno o svijesti pojedinca koja se stalno mijenja i o društveno - političkoj situaciji u državi, koja se također stalno mijenja.
Kako tumačite uvriježen stav da se piscem postaje tek kad se napiše roman?
Ne bih se ja složio s time da postoje nekakvi kriteriji za pisca. To izvire iz čovjekove svijesti, duhoustrojstva i ostalih afiniteta prema umjetnosti. Netko piše samo romane, a nikad nije napisao pjesmu. Zašto nije napisao pjesmu? Jer mu je to jako teško, a teško mu je zato što nema te sklonosti, nema te sposobnosti, nema tu umjetničku vokaciju kakvu ima pjesnik. I obrnuto. Ne može se zahtijevati od pjesnika da bude dramaturg, kad je to potpuno drugačija vokacija umjetničkog izražavanja.
Izdali ste i pripremili Antologiju samoborskog pjesništva. Kojim povodom?
Tom idejom bavio sam se dugo vremena i puno sam o tome govorio u javnosti, misleći pritom da će to netko drugi napraviti. Obzirom da sam osjetio potrebu za nečim takvim, za jednom kolekcijom, za jednom antologijom koja bi obuhvatila prvu napisanu pjesmu u Samoboru, od prije 220 godina otprilike, pa do danas, jer takvo što mi dosada u Samoboru nismo imali, a imali smo jako puno i imamo još uvijek dobrih, kvalitetnih pjesnika. Što sam više o tome razmišljao, to sam se više čudio što toga nema. Razgovarao sam s ljudima i primijetio da svi zaziru od toga, naprosto se boje to napraviti. Kad sam ustanovio da to nitko neće napraviti, onda sam to napravio ja. No, kad sam počeo sustavno raditi na tome i obratio se nekim ljudima za suradnju i pomoć, odbili su me, a ne znam iz kojeg razloga. Tada sam definitivno odlučio sve sam napraviti, pa kako bude. Imao sam povjerenja u sebe. Taj projekt sam radio dvije i pol godine i napravio najbolje što sam mogao.
U posljednje vrijeme, ako pogledamo vaše radove, u središtu vašeg zanimanja je ljubav. Kako to tumačite?
To bih protumačio kao jednu dominantnu psiho-emocionalnu funkciju moje ličnosti. Kad bih išao u širinu, osobno mislim da je ljubav daleko najjača pokretačka snaga u životu svakog pojedinca, htio on to priznati sebi ili ne. Ja to sebi priznajem i svjestan sam energije i moći koju ljubav pruža u svim sferama aktivnosti djelovanja i čovjekovog postojanja. Prema tome, to je u potpunom skladu s mojim duhoustrojstvom, prirodom mog bića i potrebom i kada se sve to sastavi dobiva se jedna fantastična cjelina u kojoj je čovjek kadar učiniti vrlo pozitivne stvari, vrlo lijepe stvari i živjeti na jedan vrlo kvalitetan način u skladu sa samim sobom i ljudima oko sebe.
Robert Škiljan
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (0)