Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Koga sve možete sresti na Betonki, ali i šire

Od ovakvih mi je policajaca zlo!

Prošao sam semafor na Betonki prema Zelenom papru, vidio policijski auto koji mi ide ususret i čupavo lice, koje rukom nešto maše. Mislim, neka opasnost na cesti, sudar... Gledam u daljinu i vidim da je sve čisto. Nigdje nikoga. Policijska Škoda okreće se i dolazi do mog zaustavljenog auta. Policijski službenik popravlja odijelo, stavlja kapu ("da sve bude službeno", kaže) pa me pita znam li što sam učinio.

- Pojma nemam...

- Kako nemate? Pa prošli ste kroz crveno - kaže uvjerljivo.

Vidim da službenik ima malo staklene oči. Pogled mu je, onako, kako da kažem, malko zamućen.

- Na kojem semaforu? - pitam dok gledam tristotinjak metar na istok. Pokušavam mu objasniti da nisam ništa kriv, da je svjetlo na semaforu bilo u boji mog zelenog auta. Dajem traženu prometnu i vozačku, a on me poziva u službeno vozilo da malo popričamo. Vidim da mu je teško stajati pa iz samilosti ulazim u Škodu (ima 501 326 kilometara i punu čikobernicu).

Još jednom saznajem da sam prešao na crveno (pokušavam se šaliti da bijeloga nije više bilo, ali osjetim po njegovom dahu da mu nije do šale, nego samo do sigurnosti u prometu). Policajac vadi blokić da zapiše sve to što sam skrivio te govori koliko to košta, dodaje sudske troškove, kaznene bodove.

- Samo hrabro, sve to lijepo napišite gospodine policajče, ali okrenite blokić na pravu stranu, jer teško da će itko to moći pročitati ovako naopačke. Samo na kraju nadopišite broj svoje službene značke da znam s kim imam čast dijeliti prednje sjedalo službenog policijskog vozila – zamolio sam vozača policijske Škode.

- Pa jeste li vi svjesni što ste napravili i koliko to košta? – pita me.

- Ako sam kriv, hvala Bogu da sam živ - kažem, pa razmišljam je li snimka na kameri dokaz. Zadnji put spasila me slika, ali to je trajalo tri godine. Istina, tada su slike bile crno-bijele, a danas su ove kamerice koje snimaju dok ima mjesta na kartici pravi spas za ovakve dileme. S blokićem u ruci i dilemom u mislima ovaj djelatnik Policijske postaje Samobor u službenoj Škodi (501 326 kilometara, punoj alkoholnih para i do vrha punom čikobernicom) vidi da se ne možemo dogovoriti o cijeni sigurnosti u prometu. Ubacuje mi dokumente u krilo i okreće auto u smjeru Bregane. Kaže da se mi moramo ponovno sresti i onda... popiti kavu. Ja se ne mičem s ugibališta, ostajem i pokušavam dobiti broj 01/6122-603, odjel za podnošenje pritužbi na rad policijskog službenika.

Zaustavlja se uz cestu i poznanik koji pita što je bilo. Opisujem događaj, (ne)djelo. Vidim po reakciji da čovjek točno zna o kojem se to službeniku radi. Izgleda kao vlasnik portala za kojeg ovo pišem, takve je i visine i boje kose (klipa kukuruza). Takvih nema dvoje u Samoboru. Čudno mi je samo što ga svi poznaju, čudno je što mu znaju navike, mjesto i vrijeme dežurstva i radne navike. Pa kako to ne znaju njegovi nadređeni? Čudna pitanja postavljamo mi koji živimo na Čudomerščaku.

Samobor je mali grad pa mi je to još čudnije. Neka mi oproste svi koji pošteno i časno nose svoje plave uniforme, ali malo mi je muka...

Oprostite, ne mogu više pisati, moram do lavora... Fuj.

Romeo Ibrišević

• 13.09.2015.
• Komentirajte članak
• Pregled komentara (1)