Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Zvjezdan Linia
DUHOVNI STUPAC

Pohodi grobovima i grobljima redoviti su znak pažnje i vjere

Spomen živih

Početak mjeseca studenog je u znaku dva blagdana: Svi sveti i Dušni dan. Svi sveti nas sjećaju velikog broja ljudi koji su herojski živjeli zasade vjere i morala, koji su pošteno provodili svoj život. Tu se sjećamo i onih koje smo poznavali, osobito u onom što nam kod njih izgleda sveto i lijepo. Na Dušni dan, koji se još nazivlje i Spomen svih vjernih mrtvih, sjećamo se svih naših pokojnika. Vjerujemo u stanovitu duhovnu povezanost u Isusu sa svima onima koji su prešli iz ovog našeg sadašnjeg načina egzistiranja. Vjerujemo da je vrijedno taj vez podržavati molitvom, koja može biti dragocjena i njima u tajni novog života i nama u sadašnjem tijeku vremena. Pohodi grobovima i grobljima u tom pogledu su redoviti znak pažnje i vjere. Znamo da su naši pokojnici u Bogu živi, ali ipak ih se sjećamo u stanovitoj drugoj dimenziji koja nam još uvijek izmiče. To je spomen naših mrtvih, naših pokojnika. Za njih palimo svijeće na grobovima, za njih želimo biti kod svete mise, na njih mislimo u drugim molitvama. Grob im kitimo cvijećem.

Osim tog spomena mrtvih htio bih da se zaustavimo i na potrebi da učinimo katkada svjesno i pažljivo spomen živih. Mislim pritom na sve ljude oko nas s kojima živimo, koji su nam još uvijek tu, pri ruci, s kojima drugujemo, koji su nam križ ili radost, s kojima se svađamo ili s kojima skupa šutimo, koje susrećemo ili ih zaobilazimo. Potrebno bi bilo i na sve njih misliti, tj. učiniti spomen. Nisu li i oni potrebni molitve i žrtve? Zašto ne bismo i njima zapalili svijeću ili ih obradovali cvijetom?

Potreban je taj spomen, jer smo zaboravni. Prolaze dani i mjeseci, prolazi vrijeme, a da se ne sjetimo onih koji su ušli u naš život. Mnogi kao da su već umrli za nas, a ipak su još uvijek na životu, među nama. Ima onih s kojima skupa živimo među četiri zida, a da ih ne primijetimo ili ih ne želimo vidjeti. Kao da su već mrtvi, jer smo ih na neki način već iz svog srca istisnuli i namjerno zaboravili. Dobro bi bilo spomenuti se svih tih živih oko nas, da nam oni u našoj nutrini ne bi izgledali kao obijeljeni grobovi.

Potrebu za takvim spomenom osjećamo na poseban način kad sami moramo doživjeti činjenicu da su nas neki ljudi zaboravili. Bolno je takvo iskustvo. Boli činjenica da nekome više nismo potrebni, da nam se više ljudi ne raduju. Bolno je iskustvo zaborava. Tako smo jako računali na neke ljude, neke smo smatrali dobrim prijateljima, neki su nam bili jako važni, neki su nam iskazali veliku ljubav, nekima smo mi učinili brojna dobročinstva, a nastaju vremenska razdoblja koja govore o tome da je sve prošlo. Kao da je sve umrlo.

Spomen živih pomoći će nam da obnovimo ono što treba obnoviti. Zapalimo svijeću pred tajnom nekog nama dragog bića da ga bolje vidimo, da se bolje sjetimo svega što nam je ta osoba značila i da se u nama obnovi ono što je tako važno. Znajmo izmamiti osmjeh i radost na licima naših zaboravljenih prijatelja jednim cvijetom ili telefonskim pozivom, pismom i drugim znakom da ipak nisu zaboravljeni. Sve je to dio života, sve je to život. Tako olako obećavamo svojim prijateljima, ako smo vjernici, da ćemo ih se sjetiti u svojim molitvama, a tako često zaboravljamo na to dano obećanje. Spomenimo se svojih dragih živih osoba. U misnoj molitvi tzv. Rimskog kanona na osobitom mjestu stoji poticaj prisutnim vjernicima da se u svojem srcu molitvom i vjerom spomenu svih živih za koje su dužni moliti. Znajmo i mi to češće učiniti. Molitva je idealan način kojim možemo u nedostatku drugih sredstava i pored njih svojim bližnjima iskazati ljubav, spomenuti se njihove ljubavi.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)