Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Mile Vranešia
ŽUMBERAEKE CRTICE

Teško onima koji žive od rasprodaje stečenog

Bezemljaši

Hvala Bogu, odradili smo još jednu građansku dužnost. Lokalni izbori su za nama. Traje formiranje nove lokalne vlasti onih koji su izabrani. Nadajmo se da će biti formirana dobitna kombinacija za nadolazeće četiri godine.

Konačno je svanulo i sunce i sve više se zadržavamo vani. Onaj koji ima kakav komadić zemlje formirao je okućnice, uredio voćnjake ili vinograde. Svaki put kada radim nešto na župskoj okućnici prisjećam se jedne svoje ne baš previše radosne dogodovštine iz svog ranog djetinjstva. Bila je u susjedstvu jedna obitelj koju su aktualni tadašnji vlastodršci nazvali "buržujska". Mi smo pamtili da gazda i gazdarica nikada nisu radili na zemlji, njihova djeca bila su pošteđena svakog rada. Živjeli su neki svoj čudni život. Govorilo se je - lako njima. Iako im je revolucionarna vlast puno toga oduzela u nekretninama (oranica, šuma i ostalih materijalnih dobara, propalo im je novčanih dobara u raznim bankama), uspjelo se dosta toga sačuvati u nekim drugim stvarima (u nakitu ili zlatu). Jednom riječju, živjelo se "hoh" bez rada. Nakon desetak godina vlasnici njihove zemlje počeli su postajati njihovi nadničari. Na kraju se ta obitelj odselila iz našeg kraja prodavši i zadnji komadić zemlje i cijelo gospodarstvo koje se gradilo nekoliko generacija. Nakon nekoliko godina čuo sam da su umrli negdje u dalekom gradu kao velika sirotinja, a djeca su završila po zatvorima, jer su se počela baviti kriminalom. Pokojni djed je samo kratko prokomentirao: "Djeco, treba raditi, a ne rasprodavati ono što je netko drugi stjecao. Uostalom, nisu se oni nikad vrući vode napili za sve ono što su spiskali."

Kad gledam iz ovih svojih žumberačkih planina što se u nizini događa, ovo iskustvo podsjeća me na našu dragu domovinu i njene trenutačne gospodare. Inozemni dug raste, a okupatorski kapital sve više ulazi u vlasničke odnose nacionalnog bogatstva. Rasprodaje se sve što vrijedi da bi se živjelo u nekom virtualnom blagostanju. Hvalimo se bogatstvom svoje Hrvatske i lažemo si kako smo silno bogati i da nam ne treba raditi. Nitko od odgovornih ne želi jasno reći da smo krajnje siromašni i da nam valja početi više raditi. Zaustaviti uvoz elementarne supstance svake nacije, a to je hrana. Možda je nekim tajnim pogodbama već i svaki pedalj zemlje prodan nekoj multinacionalnoj kompaniji, a na zemlji nas još drže tako dugo dok se ne pomirimo sa spoznajom da smo toliko zaduženi da nam nema druge nego postati običan nadničar na vjekovnoj nam grudi. Pitanje je hoćemo li imati državu, a biti bezemljaši? Ovako sofisticirana eutanizacija nacije i države od naših odgovornih čelnika više je nego bolna, da ne kažem bezobrazna. Zato me uopće ne čudi da nema razumijevanja za Žumberak kada su odgovorni prodali tako visoke ideale kao što su nacionalno bogatstvo, ponos i dostojanstvo ovog napaćenog naroda.

Ceterum censeo, dragi Joža, ti si o toj temi tako divno govorio na predizbornom skupu svoje liste, pa molim glavnog urednika da tvoj uradak u cijelosti prenese u Glasniku kao egzaktni primjer poštenog, inteligentnog i rodoljubnog govora koji bi postao mjerilo i ogledalo elokvencije, umjesto ispraznog predizbornog blebetanja čega smo se imali prilike naslušati.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (1)