Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Mile Vranešia
ŽUMBERAEKE CRTICE

Čovjek kojem je Bog sve uzeo i još više dao

Mir Tebi Ivane Pavle II.!

Ovih dana s tugom i reminiscencijama ispraćamo put vječnosti napaćene zemne ostatke velikana 2o. stoljeća, rimskog biskupa pape Ivana Pavla II. Svi relevantni mediji u svijetu, pa tako i u našoj domovini, dali su svoje opširne osvrte na život i djelo Karola Wojtile, kojeg će povijest pamtiti po njegovim epohalnim potezima. Kako nema čovjeka koji u životu ne griješi ni papa nije bio bez pogrešaka, o kojima će njegovi kritičari imati svoje mišljenje. No, duboko sam uvjeren da će ga povijest nakon vremenske distance ocijeniti najpozitivnijim ocjenama. To tvrdim stoga što se u tom Božjem čovjeku sjediniše tri karakteristike. Bio je mističar, prorok i apostol. Mističnost je postizao meditacijom, molitvenim životom i intelektualnim radom; prorok zato jer je na temelju Riječi božje znao čitati znakove vremena poticane snagom Duha svetoga, apostol jer je bio prožet snagom vjere, nade i ljubavi i nije se bojao nikakvih prepreka koje su razne svjetovne protubožje i nečovječje ideologije stavljale pred njegov ponekad konzervativan, ali uvijek suvremen i odlučan hod zacrtanom linijom Božjeg čovjeka. Wojtilin govor nije bio monolog bez pokrića i nije govorio kao kabinetski administrativac kome nedostaje ideja, životnog iskustva i apostolskog žara. Hrvati i država Hrvatska posebno će pamtiti njegove zasluge za naš narod, jer je jako dobro proniknuo u samu srž duše hrvatskog crkvenog i nacionalnog bića.

Karol Wojtila prošao je od najranijeg djetinjstva kroz mnoge kušnje kojima ga je vodio Bog. Gubitak majke, pa brata i na kraju i oca i voljene djevojke. Sve to u najkritičnijim godinama adolescencije i puberteta, kada obično mladi ljudi upadaju u ranu krizu, pa i otpad od vjere. Mladi Karol iz svih tih kušnji izlazi ojačan u svojoj vjeri, koja će ga jačati iz kušnje u kušnju. Njegov rad na samom sebi, a posebno na ojačanju svoje vjere, omogućava mu postati svjedokom Krista u 2o. stoljeću. Osnažen svojom proživljenom i prosvijetljenom vjerom, današnjem svijetu koji je uzdrman kojekakvim ideologijama pokazuje da kršćanstvo nije vjera zatucanih, nazadnih i mentalno zaostalih, nego kršćanstvo, ako se istinski živi, ima kvalitetu dobrog kvasca koji jedini može spasiti čovječanstvo. Wojtilino kršćanstvo nije paradersko, tradicionalističko ili sladunjavo, nego duboko proživljeno, jer jedino takvo može biti istinski Kristovsko, koje mijenja čovjeka i ne boji se suočiti sa svim izazovima i zastranjenjima današnjeg čovječanstva. Iz tako snažnog kršćanstva ima hrabrosti priznati da je u povijesti bilo grijeha struktura Crkve i javno moliti oproštenje od svih onih kojima su pripadnici Katoličke crkve učinili bilo koje zlo. On je sve katolike svijeta hrabro i odlučno pozvao na čišćenje pamćenja kao osnovni preduvjet odbacivanja poznate i zločeste crkvene hipokrizije. Jer, bez pokajanja očišćene duše i zamoljenog oprosta nema ozbiljnog hoda prema reevangelizaciji današnjeg svijeta, što je bila stalna konstanta Ivana Pavla II.

Ovaj papa nam je posebno drag i znakovit, jer potječe iz katoličke obitelji koja je obredno raznolika; otac mu je bio rimokatolik Poljak, a majka grkokatolkinja Ukrajinka. Stoga je poticao da Crkva mora disati s oba plućna krila – zapadnim i istočnim. To je poruka i nama ovdje da moramo čuvati i razvijati bogatstvo obrednih raznolikosti unutar Katoličke crkve, a ne dopuštati da rimokatolička većina "proguta" grkokatoličku manjinu. Zato mu je bilo drago da je kod tri dolaska u Hrvatsku na sv. misama čitano sveto Evanđelje na staroslavenskom jeziku od grkokatoličih svećenika.

Dosadašnji papa Ivan Pavao II. imao je u životu dvije velike želje koje mu moćnici ovog svijeta nisu omogućili. Živo je želio posjetiti Rusiju i Ur Kaldejski u Iraku iz kojeg je krenuo Praotac naše vjere Abraham na put vjere objavljenog i živog Boga. Upravo na tu njegovu neispunjenu želju da posjeti Abrahamovu pradomovinu željeli smo izgraditi svetište koje će biti posvećeno Praocu naše vjere Abrahamu. Božja providnost je htjela da upravo papa Ivan Pavao II. za vrijeme svog trećeg posjeta Hrvatskoj posveti kamen temeljac za novu crkvu, o čemu nam svjedoči i spomen ploča nad ulazom u grkokatoličku crkvu Praoca naše vjere Abrahama u Samoboru. Kažu svjedoci tog svečanog čina da se papa razveselio kad je u svetištu Presvete Bogorodice na Trsatu ugledao ploču s posvetom za crkvu koja će biti posvećena papinom ljubimcu Abrahamu. Moramo znati da je prije toga Ivan Pavao II. uspostavio s mnogobrojnim Abrahamovim potomstvom istinske i duboke ekumenske odnose – židovima i muslimanima. Nakon odlaska Ivana Pavla II. Grad Samobor i njegova grkokatolička zajednica mogu biti ponosni sa svojom crkvom kao posebnom i ne običnom, ali tako bliskom s voljenim papom.

I, na kraju, jedna mala, a tako draga osobna impresija na dosadašnjeg papu o kojoj sam pisao u prošloj kolumni. Osobni susret s moralnom vertikalom 2o. stoljeća budi u meni drage uspomene. Slika našeg susreta iz 1981. godine s odlaskom Ivana Pavla II. ostaje mi draga uspomena koja će me pratiti preostale dane moga života.

Svima nama ostaje ponovo čitati, a još više primijeniti sve ono što nam je taj veliki poznavatelj ljudskih duša ostavio za svog života, posebno ono što nam je rekao u vrijeme svojih posjeta našoj domovini Hrvatskoj, ne da nas kori nego da nas kao dobri otac uputi na pravi put. Na nama je da još jednom ispitamo svoju vjeru i crkvenu pripadnost.

O životu i djelu pape Ivana Pavla II. napisani su milijuni tekstova, a isto toliko će ih biti još napisano. On u svom grandioznom životnom opusu ostavlja specifični način ophođenja sa sredstvima javnog priopćavanja. To prije njega nije zabilježeno u papinskim analima. Stoga ne bi nikoga smjelo iznenaditi da jednog dana kao svetac Katoličke crkve postane zaštitnik djelatnicima u medijima. On se nije bojao medija, s njima je surađivao, nije manipulirao nego je poticao da se njihova ogromna moć koristi za Krista i visoke ideale na dobrobit čovječanstva.

Iza pape Ivana Pavla II. ostaje divni trag iz kojeg možemo svi učiti kako Božji puti nisu puti ljudski. Kad bismo pobrojali sve ono čega je mladi Karol Wojtila bio uskraćen u mladosti, morao bi biti jedan od nekoliko milijardi ogorčenih stanovnika ove planete. Ali ne, on je iz svoje duboke vjere znao da kad te Bog vodi, ti puti imaju siguran pravac kretanja, drukčiji tijek i siguran završetak. U molitvi Oče naša tako zdušno molimo "... budi volja Tvoja", a pritom si mislimo neka bude naša volja. Životni put pape Ivana Pavla II. bijaše doista put volje Očeve. On je taj put doživljavao kao onaj kojim se Bog služi u svojim Božanskim promislima. To je ujedno put kojim gubitnik u ljudskim očima postaje dobitnik u Bogu i s Bogom.

Ispraćajući papu Ivana Pavla II. u vječnost i povijest s nestrpljenjem očekujemo "con clave", izbor novog pape. Dosadašnji papa je nakon svog izbora pred povijest izašao s Kristovskim pozdravom: "Mir vama! Ne bojte se!" Mi ga ispraćamo istim pozdravom: "Mir Tebi Ivane Pavle II.!", a novom papi pozdrav i svim ljudima dobre volje Isusovo ohrabrenje "Ne bojte se!", jer Crkvu Kristovu ne mogu razoriti ni vrata paklena.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)