Mile Vranešia
ŽUMBERAEKE CRTICE
Od Dana kruha do Martinja
Poštujmo zemlju kao majku
Nakon dugog miholjskog babljeg ljeta počele su jesenske kiše, a dok ovo pišem padaju i prve snježne pahuljice. Vrijedni zemljoradnici svoje poslove polako privode kraju, a tek vinogradari čekaju tako dragi im blagdan Martinja te pretvaranje mošta u dobro i pitko vino.
Prošlo je i obilježavanje Dana grada Samobora, slavilo se na veliko. Ovih dana u pojedinim školama slave se i Dani kruha. Hvalevrijedno, da se djecu i mlade potakne na važnost i poštivanje ove životne namirnice.
Ovaj lijepi običaj ima u judejsko-kršćanskoj baštini biblijsku tradiciju, a u pojedinim europskim zemljama i širu dimenziju. Uobičajilo se jednu nedjelju proslaviti kao Zahvalnu nedjelju za sve zemljine plodove koje su privrijedile marljive ruke kroz proliveni znoj na oranicama, livadama, u vinogradima i voćnjacima. Te nedjelje crkve su ukrašene predivnim aranžmanima od plodova naše zemlje. Svakako da kruh i vino (grožđe) zauzimaju posebno – euharistijsko mjesto. Usuđujem se pretpostaviti da na ovom našem području nema nikoga koji ne zna onu predivnu Isusovu molitvu Oče naš, u kojoj se između ostaloga moli: "...i daj nam kruh naš svagdanji...". Ali i na drugom mjestu, gdje Isus upozorava svoje učenike: "Ne živi čovjek samo od kruha, nego od svake Riječi Božje". A biblijska riječ u Knjizi postanka kaže: "Obrađujte zemlju u znoju lica svojega". Biblijski vrhunac poimanja kruha daje Isusova Posljednja večera, kada pod prilikom kruha Isus ostaje mistično prisutan u svijetu.
Kada promišljamo o svagdanjem kruhu (kojeg danas većinom kupujemo kao gotovi proizvod u trgovinama) rijetko kome od nas padne na pamet koliko je tegoban put danas, a kamoli u nedavnoj prošlosti, potrebno prijeći do trenutka kada zagrizemo koricu kruha. Koliko znoja dok se njiva preore i izvlači (pogotovo nekad s volovskom i konjskom zapregom) dok se ručno žito posijalo, dok su vrijedne ženske ruke požele pšenicu, dok se izvršila, žito odneslo na leđima ili magarcu u neki udaljeni mlin, dok je domaćica zamijesila tijesto i onda u krušnoj peći ispekla kruh. Na kraju cijelog tog mukotrpnog procesa valjalo je onako ispečeni kruh od mnogobrojne čeljadi sačuvati za nekoliko dana. Pitam se može li današnja generacija uopće zamisliti koliko je bilo žuljeva i prolivenog znoja do trenutka kada se mogla zagristi korica kruha. Judeo-kršćanska tradicija, pozivajući se na Knjigu ponovljenog zakona, potiče ljude da znaju cijeniti Stvoritelja koji je stvorio zemlju, a ona ljudskim radom rađa nove proizvode potrebne za opstanak ljudskog roda. U toj su se sinergiji, od biblijskih vremena, prinosile poljodjelske prvine iz kojih običaja imamo i danas Zahvalnu nedjelju ili barem Dane kruha. U našem svagdanjem žargonu postoji uzrečica: "Zemlja je kao majka, ona rađa, hrani, podiže djecu svoju i na kraju ih prima. Zemlji valja kao i majci pristupiti sa zahvalnošću i ljubavi, a nikako je zaboraviti ili zapustiti".
U vezi zemlje valja napomenuti da je jedan od ljepših njenih ukrasa šuma i njeno bogatstvo, što u čistom zraku, planinskoj izvorskoj vodi, raznolikom bilju ili životinjskom bogatstvu. I tu se postavlja pitanje kako se odnosimo prema tim vrijednostima.
S prvim zimskim danima počinje i sezona lova. Neki će mi prigovoriti da zagovaram životinjoubojice. Pokušavam pozitivno gledati na društveni segment prijateljevanja, održavanja zapuštenih livada, hranilišta životinja u zimskim uvjetima, ali i na neku prirodnu regulaciju razmnažanja. Pokušajmo si samo zamisliti kako bi naša polja, pa i gradovi, izgledali da nema lovačke regulacije šumske divljači.
Teološki, a time i biblijski gledano, Stvoritelj nam je podario zemlju da je volimo i obrađujemo pa će nas nagraditi svojim rodom, a ako je preziremo i mrzimo ne piše nam se dobro.
Zamislimo si radost kad jedeš ono što si uspio sam proizvesti na svojoj njivici ili gredici.
Pokušajmo si zamisliti kako bi Lijepa naša izgledala da je obrađena, a ne prepuštena korovu!
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (0)