Mile Vranešia
ŽUMBERAEKE CRTICE
Vrijeme prolazi, ali neke stvari ostaju iste
Galama i halabuka ni zbog čega
Pitam se bih li ikakvu mudrost napisao kada bih i ovaj put konstatirao kako vrijeme nemilosrdno troši naše zemaljske dane.
Školska godina je već odavno iza nas, nastupaju godišnji odmori (ne tako davno zvali su ih "kolektivni"), a svi su "šljakeri" iz radnih organizacija odlazili na godišnji odmor ili na gradilišta svojih i susjedovih kuća. Danas se snalazimo na različite načine, ali najčešće onom proleterskom: "Tko ima para kupa se u moru, a tko nema para onda doma u lavoru".
Počeo sam ovu kolumnu s protokom vremena pa neka mi bude dozvoljeno prisjetiti se one davne 1968. godine, kada je cijela Europa bila u nekom revolucionarnom zanosu. Zapadna Europa tresla se od studenskih nemira, a istočni blok od škripe tenkovskih gusjenica koje su po tadašnjoj Čehoslovačkoj nemilosrdno gazile rane cvjetiće barem nekih promjena u monolitnom socijalističkom bloku. Mi, tadašnja dječurlija, puno toga što se oko nas zbivalo nismo onda razumjeli, ali važno je bilo slušati tadašnje glazbene hitove, na Jadranu, kod bogatih turista, pogledati nekakav novi tip auta, a doma imati barem dvije košulje s cvjetnim dezenom i, po mogućnosti, traperice marke Rifle sa što širim trapezom. Slušali smo o nekakvim partijskim plenumima na Brijunima, privrednoj reformi i o tome da se tamo negdje, na nekom otoku, sastaju neki filozofi koji narušavaju ustaljeni dogmatski samupravni saocijalizam. Što smo mi mladunci znali o partijskom dogmatizmu i o filozofima iz grupacije Praxis, koji su filozofski, ali još uvjek marksistički i dogmatski, nalazili pukotinu za neke nove poglede. Budila se i Crkva, prvenstveno kroz kvalitetan tisak i mlade svećenike koji su pokušavali okoštale klerikalne strukture približiti realnom životu punom tadašnjeg revolucionarnog zanosa.
Pitam se što nam je ostalo nakon pedeset godina? Život je nekadašnje "šezdesetosmaše" iscijedio i pacifizirao. To su sada sasvim pristojni penzići, njihove ideje prohujaše zajedno s vjerom u neko "bolje društvo", a informatika ih je učinila posve zastarjelima. Jesu li ostavili barem idejne nasljednike, koji bi u današnjem vremenu pokušali nešto promijeniti? Po svim pokazateljima vidljivo je da su i tu ostali jalovi i sterilizirani. Idejno i fizičko potomstvo "šezdestosmaša" danas sjedi kao ukopano pred IT sistemima, jalovo, bezidejno i podosta deprimirano.
U stvari, zašto danas bacam pogled tako daleko u prošlost?
U ljetnim mjesecima profesori raznih fakulteta na raznim stručnim skupovima izmjenjuju svoja iskustva, dakle vrijeme provode radno. Tako je jedan biskup organizirao Ljetnu teološku školu i pozvao za predavače nekoliko profesora koji nisu baš "na liniji" dogmatskog klerikalnog pravovjerja. U pojedinim crkvenim krugovima, koji su si umislili da su samo oni dežurni čuvari svete vjere, galama i halabuka pogolema, a ni zbog ničega.
Približava se vrijeme kada Samobor slavi svoju nebesku zaštinicu sv. Anu, a Žumberak svog gromovitog zaštitnika sv. Iliju. Sveta Ana i sveti Joakim zaštitnici su naših dragih baka i djedova, kojima želim svako dobro, a posebno radost u unučadi.
Ako ni jednog sveca ne čujemo kada progovori to se ne može reći i za sv. Iliju, jer kada on u svojoj revnosti preko nebeskih energija udari, svi se zatresu.
Iskreno se nadam da će doći dan kada će se od silnog udara sv. Ilije Žumberačkog zdrmati i oni koji bi već jednom morali krenuti u obnovu za povratak života na Žumberku.
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (0)