Muzejski štikleci
Vraz za smrt svoje ljubavi krivio Samobor
Oj grade, kolik si...
Oj grade, kolik si
zvjezdanom nebu sličan
gdje Ti blistaš od sto
ljepotica dičan!
Pa zar ne dospijeva
taj ures tvoj slavi
Te ti meni ote
i sunce ljubavi?
Pismohrana našeg muzeja čuva podatke o groblju, a posredno iz brojnih oporuka doznaje se tko je i kada sahranjen u župnoj ili u franjevačkoj crkvi, na prostoru u i oko sv. Mihalja ili pak na "cimintoru" naše crkve.
Danas naše groblje ima krasnih skulptura, te šetajući imate dojam da ste u galeriji na otvorenom. Prostor između grobova i polja i uz staze zasađen je uresnim grmljem i drvećem, pa se i groblje ubraja u parkove.
Imamo zabilježeno i o običajima ukrašavanja grobova, o starim nadgrobnim željeznim križevima, o kamenim klesanim spomenicima, a, što je posebno važno, i o grobovima koji su prekopani, te je s natpisom nestao i spomen o ljudima koji su u njima počivali. Bezbroj puta smo upravo našom dokumentacijom pomogli ljudima pronaći mjesto gdje su počivali njihovi preci.
Jedan od takvih primjera je i upit iz Velike Britanije u kojem nećaci nad Samoborom palog pilota iz II. svjetskog rata traže podatak postoji li njegov grob.
Danas donosimo fotografiju groba Vrazove Ljubice kako je izgledao prije 1910. godine, kada je podignut današnji spomenik.
U stihovima koje citiram, Vraz za smrt svoje ljubavi krivi naš grad. Kad bi barem znao da je danas baš njezin grob još jedan "ures slavi Samobora"!
FOTO: Ljubičin grob nekad
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (0)