Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Zvjezdan Linia
DUHOVNI STUPAC

11. studenog prisjećamo se svetog Martina

Najomiljeniji svetac Europe

U svetom Martinu iz francuskog grada Toursa objedinjuju se Rimsko carstvo i Europa, snaga monaštva i biskupske službe, djelotvornost ljubavi, pučka pobožnost i različiti običaji.

On je sin rimskog tribuna, rođen negdje u današnjoj Mađarskoj oko godine 316. Bit će to vjerojatno u mlađim godinama svojeg službovanja da je u Amiensu susreo jednog siromaha koji se smrzavao polugol, a on mu je dao pola svojeg vojničkog ogrtača. U dobi od 53 godine kler i narod Toursa odabiru Martina za biskupa. I tamo osniva samostan i tako povezuje monašku duhovnost sa svojom biskupskom službom. Propovijeda u svojoj biskupiji, ali i dalje nastoji ukorijeniti u kršćanstvo mnoge koji su još uvijek mentalitetom bili pogani. Protivio se i vlastima koje su proganjale i osuđivale heretike onog vremena. Brinuo se za bolesne kamo god je išao. Prozvali su ga čudotvorcem. Kao čovjek discipline i osjećaja za pravdu imao je i brojne neprijatelje. Život mu je određena sinteza askeze i apostolata, monaštva i misija. Umro je godine 397. Njegov grob postaje mjesto hodočašća.

Sveti Martin je od 5. stoljeća čašćen kao najomiljeniji svetac Europe, zaštitnik potlačenih i trepet nasilnika. Uz njegovo ime satkane su lijepe legende. Dvije od najpoznatijih su sljedeće.

Martin nije još bio kršten, a već se dogodio onaj slučaj koji je mladoga čovjeka otkrio kao čovjeka istinske ljubavi prema bližnjemu. Jedne hladne zimske večeri jahao je vitez sa svojim drugovima putem prema Amiensu. Na vratima grada stupilo je pred njega neko bijedno, u prnje obučeno biće i pružilo prema njemu ruku koja je drhtala od zime. Budući da mladi vojnik uza se nije imao novaca, a pogodila ga je bijeda prosjakova, odlučno izvadi svoj mač i rasiječe svoj plašt na dva dijela te jedan od njih pruži siromahu. Ništa se zbog toga nije obraćao na podrugljivi smijeh svojih drugova. U noći u snu pojavi mu se Krist koji je bio ogrnut istim dijelom njegova plašta i progovori vojsci anđela koji su ga pratili: "Martin koji još ni kršten nije, zaodjenuo me!". Ovo ga viđenje tako potrese da je odmah pošao i dao se krstiti.

Često se sveti Martin predstavlja s guskom. To je povezano s legendom koja kazuje sljedeće: kad su izabrali Martina za nasljednika biskupa grada Toursa, htio je ovaj izbjeći toj časti i sakrio se u jedan prostor za guske. Kako su ga tražili, guske su svojim glasanjem odale da je među njima Martin. Tada su ga ugledali, izveli i poveli u grad Tours gdje je bio posvećen za biskupa.

Sveti Martin i vino:

Sveti Martin nema nikakve veze s mladim vinom. To se tek na domišljat način u ljudskoj mašti izvodi zbog dviju stvari. Ponajprije, Martinje pada po svojem datumu u vrijeme kad je uglavnom mošt već sazorio u mlado vino. Ljudi su lakomi i žele kušati to mlado novo vino kako bi procijenili svoju berbu. A budući da čovjeku treba neki obred u važnim trenucima ritma prirode i ljudskog života, onda se to povezuje sa svetim Martinom. Osim toga, Martin je bio sasvim trijezan čovjek i ne bi se baš složio s današnjim načinima gdje se često za Martinje čovjek prepušta neumjerenosti ili gdje se ljudi usuđuju lakrdijski imitirati određene za nas u crkvi svete obrede krštenja.

Sveti Martin i guske:

Osim legende o guskama, u životu svetog Martina postojao je i starokršćanski običaj u Galiji kad se Došašće (priprava za Božić) protezalo na 40 dana. Ti dani (na sliku 40 dana korizme prije Uskrsa) bili su dani posta. Prema tome, blagdan svetog Martina padao je neposredno prije početka tog posta. Već od davnine ljudi su si priuštili (opet prema karnevalskim običajima prije Pepelnice) malo više lakrdijske slobode. Ona se odražavala i u želji da se čovjek prije početka posta dobro najede masnih i slatkih jela. Tome vrlo dobro pridolazi i legenda o masnoj guski. I tu bi sveti Martin imao svojih primjedaba. On je bio čovjek askeze, strogog života i čistog vladanja. Ali, tko od današnjih martinovaca uopće na to misli?!

Sveti Martin i djela ljubavi:

Za Martinje bio je običaj obilnije obdarivati siromahe i djecu koja su tog dana obilazila kuće i prosila sa zapaljenim svijećama. Te svijeće su bile znak Martinove vjere i krštenja, a traženje dara povezuje se s njegovim poznatim darom polovice svoga plašta jednom siromahu. Davanje polovice od onoga što čovjek ima poznato je i u evanđelju (Lk 19,1-10: Zakej po obraćenju polovicu svega što ima daje siromasima!). Bilo bi dobro da se i taj običaj proširi među svima koji žele slaviti Martinje. Našli bismo dovoljno siromaha oko sebe kojima bi "martinjski dar" spasio situaciju u kojoj se nalaze. Bilo bi više sreće među ljudima. Daj Bože!

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)