Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Zvjezdan Linia
DUHOVNI STUPAC

Uz Judino evanđelje

Krivovjerni i odbačeni spisi

Opće je poznata činjenica da su od prvog kršćanskog stoljeća u Crkvi prihvaćena četiri evanđelja kao spisi koji su uživali ugled vjerodostojnosti. To su Matej, Marko, Luka i Ivan. Dvojica od njih su bili su iz broja dvanaestorice apostola (Matej i Ivan), a druga dvojica su apostolski učenici (Marko i Luka). Dok čitamo njihove kronike osjećamo svježinu izvješća očevidaca i ljudi koji su odgovorno nastojali zabilježiti sve ono što su smatrali da je bitno za osobu i djelo Isusa Krista. Tako evanđelja postaju njihova svjedočanstva. To je zapravo život prve zajednice, to je vjera apostola. Tako se može reći da je evanđelje zapravo ispovijest vjere svakog pojedinog pisca. Progovaraju iz dubina svoga vlastitog bića.

Dok čitam s povjerenjem i ljubavlju njihove spise, pitam se kako bi izgledalo moje evanđelje. Puno je toga što sam i ja o Isusu čitao, studirao, razmišljao. Postoje brojni trenuci u kojima sam osjećao njegovu prisutnost u molitvi i u sakramentima. U sakramentima vjerujem zajedno s Crkvom da je prisutan taj isti Krist Isus koji je pobijedio smrt, uskrsnuo od mrtvih i zauvijek živi i s desna Oca nebeskog i u svojoj Crkvi. To su onda katkada duboki doživljaji osobne prisutnosti koja vjernika čini blaženim. Na temelju svega toga bilo bi zanimljivo čitati i svjedočanstva nas običnih vjernika na temelju takvih iskustava. To bi bilo naše evanđelje. Ono bi bilo prožeto našim iskustvom, vjerom, ljubavlju. Vjerujem da bi bilo u skladu s evanđeljima koja često slušamo i čitamo, ali isto tako prožeto i vlastitim osjećajem ljubavi. Takva iskustva nazivamo svjedočanstvom, kao što su i četiri evanđelista svjedočila svoju vjeru i svoju ljubav. Moje svjedočanstvo neće biti prihvaćeno kao peto evanđelje, ali može mnogima pomoći da u mojem putu i životu vide poticaj za svoj put i svoja pitanja.

Nije nikakvo čudo da su i u ranom kršćanstvu nastajali spisi koji govore o Isusu, o Kraljevstvu Božjem, o životu Isusovih učenika i njihovom naučavanju. I nije nikakvo čudo da su se takvi spisi nastojali prikazivati pod imenom nekog od apostola kako bi bili bolje prihvaćeni i odavali privid sigurnosti i autentičnosti. Ipak, nisu uvijek takvi spisi bili čisti i jasni s obzirom na povijesnu istinu, a mnogo puta su bili i prožeti nekom ideologijom koju su nastojali na taj način servirati čitateljima. Već je zajednica apostola, pa onda prva Crkva i Crkva kroz stoljeća svojeg širenja nastojala bdjeti da se među vjernike šire spisi koji su sigurni po svojem porijeklu i svojoj nauci. Ovi drugi spisi, pa i pod nazivima Tominog, Jakovljevog, pa i Judinog evanđelja, ili kako se već drukčije zvali, nisu prešli prag da bi uživali povjerenje i potvrdu kršćanske zajednice. Oni spadaju u tzv. apokrifne spise. Neki su bili potpuno krivovjerni pa su odbačeni (kao npr. Judino evanđelje), a neke se može s duhovnom korišću čitati makar nisu ušli u kanon Svetoga pisma (kao npr. Tomino i Jakovljevo evanđelje). Bura oko Judinog evanđelja u ovom našem vremenu u trenucima dok kršćani slave sveta otajstva Isusove muke, smrti i uskrsnuća, samo je podvala svima koji ne poznaju kršćansku književnost i njihove tokove prvih stoljeća Kristove ere. Tada im to izgleda kao zastrašujući spis koji bi trebao srušiti temelje kršćanstva, a zapravo je djelo gnostičkog pisca iz drugog stoljeća kršćanske ere kakvih je u tim prvim stoljećima kršćanstva bilo podosta. Autoritet Crkve nam jamči sigurnost vjere oslonjenu na četiri evanđelista bez obzira kad će netko opet iz naftalina izvući kakvo novo staro evanđelje.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (2)