Mile Vranešia
ŽUMBERAEKE CRTICE
Pri kraju smo jedne uzbudljive godine
Kraj pošasti se ne nazire
Prođe još jedna godinica. Nekome brzo, nekome sporo, nekomu teška kao olovo, drugome lagana kao leptirica. Kalendarsku godinu koju završavamo pamtit ćemo po trajanju teške zarazne bolesti s karakteristikom pandemije. To znači da su tim virusom zahvaćeni svi prostori kugle zemaljske. Kraj ove pošasti se ne nazire. Olakotna činjenica je pronalazak nekoliko vrsta cjepiva. Napredak svjetske farmaceutske industrije unio je u ljudski rod, a još više u politički život, nove podjele. Uzrok svim tim nemirima je činjenica da još uvijek nije odgonetnuto je li taj zlokobni virus, laboratorijski pronalazak, u službi nekog budućeg novog svjetskog poretka.
Godina na isteku u Lijepoj našoj pamtit će se po izborima na više razina. Bilo je vrlo interesantno pratiti kako je radio sajam taština i bogato tržište kompromisa i neprincipijelnih koalicija. Taj ples i lov za nekom pozicijom nastavio se i u narednim mjesecima. Kada se mislilo da se ušlo u neko mirnije vrijeme novih projekata i gospodarskih pomaka, probudile su se privremeno zatomljene ambicije, jer kandidata je puno, a broj raspoloživih fotelja (uhljebničkih) ograničen. Da mi ne bi netko nabio na nos da sam se dotaknuo svjetovnog života, jer nešto slično, možda samo malo elegantnije, odigrava se i unutar crkvenog kadroviranja.
Želio bih spomenuti dva iznimno važna događaja koja su se na ovim prostorima dogodila, a u široj javnosti prošla gotovo nezapaženo.
Danas i čovjeku s najvećom dioptrijom postaje vidljivo da nas je hrvatska upravljačka kamarila u posljednjih trideset godina dovela na rub biološkog izumiranja. Kada jedna relativno malobrojna nacija, kao što je hrvatska, u malo vremena izgubi nekoliko stotina tisuća obrazovanih i reproduktivno sposobnih ljudi, i kad tome dodamo da je broj umrlih iz godine u godinu veći od rođenih, pale se alarmi za uzbunu. Upravljačke strukture, od lokalnih, županijskih pa do samog vrha, desetljećima nekim opskurnim izjavama registraju ovu pretužnu pojavu.
Pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji postoji Centar za promociju socijalnog nauka, koji je 22. i 23. listopada organizirao Šesti hrvatski socijalni tjedan na temu "Demografija, iseljavanje, migracije". Održano je nekoliko predavanja eminentnih stručnjaka različitih profila vezanih uz zadane teme, do samog crkvenog vrha. Na kraju ovog skupa donesena je deklaracija s četrnaest zahtjeva za rješavanje biološkog pitanja nacije. Ali, kako obično biva, po mom skromnom mišljenju, od lijepih želja neće biti ništa, jer teško birokratizirane institucije su toliko fosilizirane da se nitko neće upustiti u rješavanje ovog iznimnog pitanja. Ni Crkva kao institucija, tek možda koji pojedinac - Don Quijote, ne pokušava to na lokalnoj razini potaknuti. Jer, za promjenu sadašnjeg dramatičnog i tragičnog stanja treba puno toga da bi se promijenio dosadašnji mentalitet, a vodeći ljudi sagledali cijeli državni ustroj.
Sa sličnim problemima oko vođenja Crkve susreće se papa Franjo. Još dok je bio kardinal u Argentini gledao je što se događa unutar crkvene svakodnevice. Posebno od kada je postao papa, i kada je ušao u žižu problema skoncentriranih u do bola fosiliziranoj vatikanskoj kamarili, pokušava svojim smirenim, ali odlučnim potezima očistiti kontaminirane redove te paralelno s tim pokrenuti zamrle, a tako djelotvorne, metode istinskog evanđeoskog sučeljavanja s izazovima današnjeg čovjeka i vremena. Iz najranijeg vremena kršćanstva, kada je ono prodiralo u tadašnji poganski svijet, papa Franjo pokreće na cjelokupnom crkvenom planu sinodalno upravljanje Crkvom. Kroz riječi pape Franje želio bih da čitatelji saznaju što želi: "Proživimo ovo vrijeme susreta, osluškivanja i promišljanja kao vrijeme milosti koja neka nam u radosti evanđelja omogući da iskoristimo tri prilike: prvo je da strukturalno, a ne slučajno, krenemo prema sinodalnoj Crkvi, otvorenom mjestu na kojem se svi osjećaju kao kod kuće i gdje mogu sudjelovati. Zatim, sinoda nam daje priliku da postanemo Crkva koja sluša - da zaustavimo svoju užurbanost, da otpustimo svoje brige kako bismo slušali Duha Svetoga u poklonstvu i molitvi. Koliko nam danas nedostaje poklonstvena molitva. Konačno imamo priliku postati Crkva blizine. Vratimo se Božjem stilu. Božji stil je blizina, suosjećanje i nježnost. Bog je tako uvijek djelovao. Ako ne uspijemo postati Crkva blizine sa suosjećanjem i nježnošću, nećemo biti Crkva Gospodina Isusa Krista".
Svim ljudima dobre volje želim ovih svetih dana blizinu Novorođenog, nadolazeću Novu godinu punu Božjeg blagoslova, a time i svakog dobra.
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (0)