Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Mile Vranešia
ŽUMBERAEKE CRTICE

Napustio nas je i Živko Ante Kustić

Prijateljstvo koje me je obilježilo

U subotu, 19. srpnja, u samo predvečerje blagdana svetog Ilije, nebeskog zaštitnika Žumberka, zatvorila se biološka knjiga jednog od najznačajnijih hrvatskih novinarskih djelatnika 20. stoljeća, Živka Ante Kustića.

Tiskarski termini požuruju pa ovu kolumnu pišem nakon završenih ukopnih obreda, u ranim jutarnjim satima. Prema Živkovoj oporučnoj želji, mnogi nisu mogli saznati mjesto ni vrijeme zemaljskog ispraćaja, niti su se, prema njegovoj izričitoj želji, smjeli držati oproštajni govori, osim nadležnog grkokatoličkog svećenika. Dežurni novinari iz dnevnog tiska, vjerni svojoj profesionalnoj dužnosti, nisu pak mogli propustiti tako važnu vijest i želju za pisanjem nekrologa o bardu hrvatskog novinarstva. Kao njegov istinski prijatelj, s kojim sam prevalio više od četiri desetljeća, nisam želio povrijediti njegovu posljednju želju, istrčavajući se pisanjem. Usuđujem se nadati da su mnogi čitatelji ove kolumne u dnevnom medijskom prostoru pročitali nekrologe i biografiju Živka Kustića.

Kao prijatelj ili mlađi brat, u izvjesnom smislu i duhovno dijete, imao bih o Živku Kustiću materijala za cijeli jedan roman. Živkov trag, koji je ostao među svima nama, bit će izazov svim budućim studentima novinarstva. Jedinstvena lucidnost, ciceronska elokvencija, pronicljivost u srž problema, bilo vjerske ili svjetovne problematike, bila je kod njega fascinatna. U razgovorima o njegovom pisanju znao je objašnjavati kako ga je studij skolastičke teologije i filozofije naučio razmišljati, studij atomske fizike pomogao mu je u racionalnosti, a najviše ga je u životu naučilo žumberačko drvalo. Mnogi će se upitati koja je to akademija? Živko je u svom stilu znao odgovoriti: "Kada dođeš kao mladi svećenik iz urbane sredine, naučen fakultetskom razmišljanju, pa u žumberačkom selu sjedneš krajem dana u dvorište gdje seljani drže drva, iznenadiš se. Umjesto svojeg promišljanja i raspravljanja osjetiš da si, iako oboružan akademskim titulama, u životnim svakodnevnim raspravama ovim gorštacima potpuno inferioran. Moj podlistak u Glsu Koncila pod naslovom Pismo seoskog župnika, samo je odraz tog žumberačkog drvala".

Doista, bijaše to pisanje aktualno, cinično zajedljivo, ali nikoga nije moglo povrijediti. Bio je to specifičan ideološki obračun s jednoumljem bivšeg režima. Slobodno se može reći da je pisana i izgovorena riječ Živka Kustića, kroz tolika desetljeća javnog djelovanja, antologijskih dimenzija. Promišljanje ovdašnje Crkve nezamislivo je bez nekolicine eminentnih teologa i promicatelja cjelokupnog obnoviteljskog vjerskog života, a bez spomena Živka Kustića. Uz mnogobrojne poklonike, Živko Kustić imao je i brojne neistomišljenike, ponajprije na društveno-političkom polju bivšeg režima i sadašnjih "demokrata", ali najteže su mu padala spletkarenja iz crkvenih redova. Koliko sam ga poznavao, a usuđujem si prisvojiti pravo da sam ga dobro poznavao, najbolnije mu je palo kada su mu, vrlo perfidno, odmagali i spletkarili o nekim njegovim "tajnim urotama". A to su radili ljudi "iz busija", koji nikada javno nisu bili u stanju izložiti svoje bonvivanstvo. Vrijeme i povijest će pokazati tko je imao pravo i čija veličina ostaje zauviijek. Kao prijatelj, dobrom Bogu sam zahvalan na daru Živka Kustića kroz tolika desetljeća.

Evo, u kratkom vremenu u krilo Abrahamovo s ovog našeg prostora odoše dva draga i velika Božja čovjeka: Živko Kustić i Zvjezdan Linić. Vrijeme prolazi, a njihova ljubav u nama živi. Na svima nama, koji smo ovu dvojicu dragih ljudi voljeli, je moliti dobroga Boga da ovom napaćenom narodu pošalje novih proroka koji će svjedočiti neizmjernu Božju ljubav i sve nas poticati na trajno obraćenje i kvalitetniji život, u skladu s Božjim zapovjedima.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)