Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Robert Škiljan
PO GLAVI STANOVNIKA

U očekivanju novog filmskog uratka

Dokle ćemo čekati?

Što se čeka? Evo, nakon Hrvata sa Četveroredom i Talijana sa Srcem u jami, Srbi još čekaju na svoj film koji će na način dostojan "nebeskog naroda" opjevati neku od postratnih tragedija. Imale su njihove četničke jedinice lijep udjel i na Bleiburgu, a ni povratak ostataka nije bio ništa ljepši od onog Hrvata na Križnom putu. Ali, što ćemo, ta su zbivanja vremenom postala ekskluzivno Hrvatska, baš kao i Sedlarov trash produkt poznat kao Četverored.

Talijani su šutke trpjeli povijesnu nepravdu šezdeset godina i uz pomoć junačkih filmaša iz Crne Gore dokopali se svog Četveroreda.

Dakle, što se čeka? Zar su Srbi manje vrijedni od Hrvata i Talijana? Zar da njihova tragedija ostane neopjevana, a patnje prepuštene zaboravu?

A ideja, koliko mi je poznato - ima. Ruku mi je dopao sinopsis filma koji bi konačno trebao ispričati pravu istinu o onih nekoliko dana s početka kolovoza 1995. godine, kad se brutalna hrvatska sila obrušila na srpsku nejač i kad je narod krenuo put majčice Srbije.

Priča je jednostavna da je ceo svet lako razume.

U živahnom gradiću u srcu Krajine život teče svojim tokom. Djeca idu u školu, radnici rade u propulzivnim srpskim tvrtkama, poljoprivrednici žito žanju uz srpsku pesmu na usnama i srpsku kosu u rukama. Penzioneri uživaju u solidnim srpskim mirovinama, a sportaši se natječu u atraktivnim srpskim ligama. Upoznajemo i stanovnike tog gradića, sve redom ljude vrijedne divljenja i pažnje, jednostavne, marne i štovatelje svega što je srpsko.

Ali, avaj, jao, kuku i pomagaj!

Da tako dugo biti neće sluti ono što će gledatelj vidjeti u paralelnoj radnji. Na drugoj strani, onoj hrvatskoj, kojoj nije do mira, reda, rada i ćirilice, sprema se zlo. Sve ustaša do ustaše, časnik do dočasnika, zločinac do zločinca, spremaju krvavi plan. Na čelu je, zna se, Hitler s Pantovčaka - Franjo Tuđman i njegovi generali, na čelu s najgorim: Antom Gotovinom.

U paklu koji nastaje, a koji su zločinci nazvali Oluja, stradanja se srpskih civila prikazuju kako se to već radi: uz prekomjernu upotrebu topničkih sredstava, koju je naredio Gotovina, zlikovci - ustaški mesari i koljači svih fela nadiru sa svih strana, narod se junački brani, ali i posustaje. Patnje su ogromne, stradanja još veća: djeca vrište, majke plaču, starci kukaju, krave muču, koze skaču, konji rzaju, a ribe šute i plivaju.

Tada krene zbjeg.

Vrećice u rukama, djeca na ramenima, starci na nosilima, namještaj na traktorima, suze u očima, psovke na usnama...

Zlikovcima ni tada dosta.

Opet topnički udari iznad svakog standarda i mimo ljudskih zakona. Avioni lete, bombe eksplodiraju baš gdje ne treba. Prosto zrakom ljudi lete, netko je pod traktorom, netko pod drvom, netko pod tko zna čim, netko pod tko zna kim...

Ono što je ostalo dovuklo se nakon nekoliko dana do Srbije, ljubi zemlju, krsti se i zahvaljuje Bogu koji je ovaj put ipak malo previše navijao za Hrvate.

Za film bi valjalo angažirati glumce sa svih prostora bivše Jugoslavije. Primjerice, Boris Dvornik i Bata Živojinović mogli bi igrati dvojicu staraca - jednog Hrvata (da, bilo je i takvih u Krajini, ne mislite valjda da su svi otišli u ustaše!) i njegovog druga Srbina, koji se zajedno, rame uz rame, pripucavši tu i tamo iz oružja zaostalog iz II. svjetskog rata, probijaju prema Beogradu.

Medicinsku sestru koju pred kamerama ustaških tajnih službi siluje mlad ustaša mogla bi igrati Severina i tako dalje.

Dakle, ideja ima, a Sedlar trenutačno ne snima.

Šta se, bre, čeka?!

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (1)