Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Hrvatsko planinarsko društvo sv. Patrika iz Samobora na Velebitu

Planinarili i molili se

Izlet u NP Sjeverni Velebit organiziralo je Hrvatsko planinarsko društvo sv. Patrika iz Samobora u vikendu 21. i 22. lipnja, u povodu 15. godišnjice osnivanja Nacionalnog parka. Pedesetak clanova, od najmanjih do najstarijih, krenulo je iz Samobora i Zagreba autobusom i nakon dva sata vožnje stiglo do nacionalnog parka Sjeverni Velebit, tocnije do parkirališta podno planinarskog doma Zavižan. U blizini samog ulaza u nacionalni park iz autobusa smo ugledali medvjeda, koji se nekim svojim poslom smucao šumom.

Nakon objeda za zajednickim stolom u sjenici pored parkirališta, ostavili smo stvari u autobusu i uputili se prema okolnim vrhovima. Prvi od vrhova, Zavižanska kosa, pruža se nasuprot planinarskog doma. Slikovit vrh, vecim dijelom prekriven travom, s kojeg se otvara dojmljiv pogled na kvarnerske otoke Cres, Krk, Lošinj, Rab, Pag, Goli otok, koji se s te visine (1620 m) cine prilicno blizu jedan drugome. Sljedeci je na redu bio Balinovac, nešto zahtjevnijeg uspona zbog izrazito stjenovite staze. Ali, pogled s njega bio je jednako blagotvoran. Teško je bilo odluciti je li ugodnije promatrati more i otoke s jedne strane ili nepreglednu kombinaciju šume i stijena na obroncima sa suprotne strane vrha.

Nakon Balinovca spustili smo se prema Modric dolcu, gdje je smješten Velebitski botanicki vrt s više od 500 razlicitih biljaka, tako da se uz stazu koja prolazi vrtom svako malo mogla vidjeti mala tablica sa slikom i imenom biljke. Dio sudionika (roditelji i mlada djeca) ostao je u vrtu, dok su ostali krenuli prema Velikom Zavižanu. Ne treba ni spominjati da je pogled opet ostavljao jak dojam. Malo duži odmor, druženje, borba s napašcu da se ne ubere koji runolist – na vrhu Zavižana ugledali smo ih na nekoliko mjesta.

Uslijedilo je spuštanje i dolazak u dom. Nakon obilne okrepe s grahom i kobasicama, koja je jako prijala na terasi doma, s pogledom na livadu koja prekriva Zavižansku kosu, te na pitoresknu kapelicu u njezinu podnožju, uslijedio je niz planinarskih, duhovnih i zabavnih pjesama koje je naš dežurni gitarist Mario neumorno svirao sve do Casoslova. Molili smo Casoslov i gledali zalazak sunca uz potpunu tišinu planine. Lijepo duhovno iskustvo, koje ce svima ostati u sjecanju. Još malo vecernjeg druženja na terasi doma pa odlazak na spavanje.

Ujutro smo se Premužicevom stazom uputili prema Rožanskim kukovima. Idejni zacetnik, projektant i graditelj staze Ante Premužic, covjek vrijedan divljenja, kao strastveni zaljubljenik u planinarenje i Velebit 1930. godine bez ikakve pomoci strojeva odvažio se krenuti u gradenje staze, koja je danas zašticena kao kulturno dobro od nacionalnog znacaja. Stazom smo stigli do male, ali vrlo pristale i prakticno uredene Rossijeve kolibe, obnovljene 2012. godine, gdje smo se sklonili od neugodnog, hladnog vjetra. Manji dio grupe ostao je odmarati u kolibi, a oni vicniji penjaju krenuli su put Rožanskih kukova. Kršoviti, strmi usponi i kameniti vrhovi su zaista iziskivali barem osnovno umijece penjanja. Zahtjevan teren i divljina Rožanskih kukova ostavili su na sve sudionike upecatljiv dojam.

U podnožju kukova susreli smo se s ostatkom grupe koja je otpocinula u Rossijevoj kolibi pa krenuli do Careve kuce preko Velikog Lubenovca, gdje smo ponovo objedovali za zajednickim stolom. Pred Carevom kucom ušli smo u autobus koji nas je odvezao do Krasnog, gdje smo slavili svetu misu. Misu je vodio župnik Nikola, cija je jednostavna, prigodna propovijed, u kojoj smo doznali još poneku informaciju o Velebitu, bila prikladan završetak ovog lijepog izleta.

Andrija Vukušic

FOTO: Pred Rossijevom kolibom

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)