Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Krcma Gabreku slavi 80. obljetnicu postojanja, a i u planovima za buducnost naglasak je na štovanju tradicije

Samobor se treba odužiti Gabreku Medvedu

Sigurno je da ne postoje Samoborac i Samoborka koja nisu culi za Gabreka i gdje se on nalazi. Cak i oni koji se tek useljavaju u grad vec otprije znaju za ovu gastronomsku meku. To nije ni cudo, s obzirom na tradiciju s kojom se rijetko koji restoran može pohvaliti. Naime, povijest restorana seže još u 1929. godinu, kada su ga utemeljili Alojzija i Gabro Medved. O toj povijesti govori nam danas vlasnik Mirko Šintic, rekavši da su baka Alojzija i djed Gabro (Gabrek) iz jednog zanata, a bili si mesari, preko špeceraja, krenuli u ugostiteljske vode, jer su shvatili da bi putnicima mogli napraviti i ponuditi jelo. Tijekom vremena naziv se mijenjao kako su se mijenjali i zakoni pa je to bilo svratište, gostionica, krcma, restoran... No, tradicija je ostala uvijek ista.

- Njih je naslijedio najmladi sin Gabrek i njegova žena Marija, koja je sve dignula na viši nivo. Ona je radila po receptima bake Alojzije koja je prva kuhala, ali je radila i po svojim receptima – prica Mirko Šintic. Tako je nastao, osobito u 60-im i 70-im taj kult Gabreka, kada je pocelo dolaziti puno gostiju.

- Bili su tu planinari, putnici namjernici, ali i dosta poznatih javnih osoba, jer je pokojni Gabrek puno radio s deckima koji su ovdje radili filmske produkcije. Oko 38 filmova snimano je u okolici Samobora ili u Samoboru, gdje im je bila baza. To je bilo vrijeme kada je Jadran film radio brojne koprodukcije. Mogli smo tada fotografirati sve domace i strane zvijezde pa bi sada sve imali dokumentirano, ali to su bila neka druga vremena. Gabrek i Marija imali su tri kcerke – Gabrijelu, Slavicu i najmladu Maju – Mariju. One su radile i jedno vrijeme vodile restoran da bi, u dogovoru, Maja, moja supruga, preuzela lokal i tada sam se i ja ukljucio u ovaj posao. Sve generacije dale su svoj pecat lokalu, a najvažnije je da kuca i dan danas postoji i da radimo solidno obzirom na tržište, ali mislim da smo i dalje prepoznatljivi, kvalitetni i specificni – istice Mirko Šintic.

Gabrek nije samo ovaj ugostiteljski dio. Možemo reci da je Gabrek stvorio kult, ne samo za Samobor nego i šire. Kroz objekt je prošlo puno slavnih osoba, a neka od njih se spominju i u himni Gabreku, koju je napisao Joža Prudeus, a uglazbio Julije Njikoš. Spominje se tako da su ovdje boravili Krleža, Krklec, Nazor, Augustincic, Tadijanovic, pa i brojni sportaši i glazbenici.

- Ponuda hrane se kroz povijest vrlo malo mijenjala, jer smo zadržali neke recepte još od pokojne Alojzije pa se kod nas i danas mogu naci domaci špek fileki, koji su neko vrijeme bili zapostavljeni. Što se tice kulinarstva i prehrane, ljudi se sve više vracaju starim stvarima, što je i najzdravije u prehrani. Naša je najveca prednost što smo sacuvali tu prepoznatljivost kuhinje kod Gabreka, jer ljudi nam godinama dolaze, kao što je sve do prije nekoliko godina dolazio Dragutin Tadijanovic, koji je rekao da naša jela imaju ukus koji je on vec zaboravio iz svog djetinjstva – istice Mirko.

S obzirom na sve što je Gabrek ucinio za Samobor, dodaje i kako njegova uloga nije dovoljno valorizirana.

- Prema mom mišljenju, Gabrek bi trebao imati ulicu ili trg, jer se godinama žrtvovao kroz dobrovoljni rad, bio je u nogometnom klubu, plivackom klubu, na Vugrinšcaku na bazenima, mnogima je pomagao. Sve je krenulo iz lokala i tu mu je bila baza. Cak su i igraci Dinama dolazili kod njega i on im je pomagao, a da se to nije ni znalo. Iz toga su se radala i prijateljstva pa je Dražen Jerkovic bio kucni prijatelj. Nije to samo primjer s Gabrekom; vidimo i primjer sa Sudnikom, koji je dobio ulicicu na ulazu u Samobor, a mislim da takvo ime zaslužuje više. Onaj dio oko Muzeja mogao je biti Trg Ivice Sudnika. Mislim da bi i dio neceg u gradu moglo dobiti Gabrekovo ime, jer on je njemu imao svoj dio života.

Razgovoru se prikljucio i najmladi muški clan obitelji Medved, Tomislav. Razgovor je krenuo i u smjeru da Samobor ne drži dovoljno do svoje tradicije, iako u njoj ne oskudijeva. Mnogi gradovi jedva cekaju da iz ovih podataka naprave price, ponude sadržaje i turisticke rute. Samobor kao da to ne želi iskoristiti, iako bi se mogla napraviti i prica o Gabreku.

- Gdje god se okreneš u Samoboru možeš napraviti pricu, od Samoborceka i Staroga grada pa do Ljubice i Ferde Livadica. Primjerice, na Vugrinšcaku se igrala prva vaterpolo utaklmica. Samoborske simbole treba iskoristiti, da ne govorimo o našim dvorcima i parkovima. Nažalost, naša svijest je loša, jer se prodajemo kao turisticki grad, a gotovo ništa ne radimo da taj segment poboljšamo. Samo ga trebamo zapakirati. O tome moramo brinuti mi, nece nam napraviti nitko sa strane. Treba osmisliti pricu i ici od tocke do tocke po gradu, treba okupiti i turisticke djelatnike, ugostitelje, umjetnike, pjesnike, novinare, sve zainteresirane. Ne može ni Turisticka zajednica sve sama raditi, ona je servis – naglašava Tomislav Medved.

Samobor posjecuje puno stranaca i njima bi se trebalo posvjetiti više pozornosti. Mirko Šintic kaže da i kroz rad u Vijecu turisticke zajednice nastoji da se vec na granicnom prijelazu Bregana napravi turisticki informativni centar, jer su to vrata u Hrvatsku, a prvi grad je upravo Samobor. Zato smatra da vec tu treba biti postavljena oznaka za Samobor, s oznacenim smještajnim kapacitetima, a mogao bi se dijeliti i letak o gradu, jer to ne košta puno.

Vracamo se temi restorana. Naime, postoje planovi za gradnju novog objekta.

- Planovi su preseliti restoran u novi prostor preko puta ceste, jer sadašnji više ne odgovara standardima, prije svega zbog infrastrukture. HACCP nam nalaže da moramo izaci iz ovoga prostora. Prvotna namjera je bila srušiti ga, ali to je prezahtjevno i prekupo. Srecom, imamo zemljište preko puta, koje je prije pripadalo Praunspergerima. U toj kuci je nekad živio istraživac Afrike Dragutin Leman, a i jedna madam je prodavala donje rublje i "bademantile". Bila je to prva zidana kuca u Samoboru. Nju bi obnovili pa ce vanjski gabariti objekta biti isti. Unutrašnjost cemo urediti iskljucivo od prirodnih materijala, a i jedan dio preseliti iz ovog postojeceg dijela, kako bi zadržali stari ambijent. Standard nam nalaže da kuhinja i sanitarni cvorovi moraju ispunjavati stroge propise. Na katu bi imali i jedan dio poslovnog prostora, s jednim vecim restoranom, uz terasu na Gradni i mostom na drugi dio, gdje bi se uredilo parkiralište.

Mato Šipuš

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (18)