Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Fra Bernard Rubinic proslavio je zlatnom misom u Kotarima 50 godina rada

Povratak u rodni kraj

Župa u Kotarima pocetkom srpnja dva puta je imala razlog za proslavu. Prvo je 5. srpnja zlatnu misu proslavio fra Bernard Rubinic, franjevac trecoredac, koji je tako obilježio pedeset godina svecenicke službe. Dva tjedna poslije (19. srpnja) proslavljen je i zaštitnik župe i samostana – sveti Leonard. Fra Bernard zlatnu je misu proslavio u svom rodnom kraju, jer je roden u susjednom Bukovju. U slavlju su zlatomisnika pratila petnaestorica svecenika, medu kojima su bili provincijal fra Ivan Paponja, predstavnik Zadarske nadbiskupije u kojoj je fra Bernard zapoceo svoju svecenicku službu don Pavao Kero te franjevci iz Samobora i Jastrebarskog, koje je docekao sadašnji upravitelj župe u samostana u Kotarima fra Lovro Jelušic. Isticao se i velik broj vjernika s Pehlina kod Rijeke gdje je fra Bernard živio i radio posljednje cetiri godine te skupina iz Belišca gdje je zlatnomisnik takoder ostavio dubok trag. Na kraju euharistije fra Bernard je zahvalio svima koji su došli na slavlje i koji su sudjelovali u njegovoj pripravi, a nakon mise uprilicena je okrijepa za sve sudionike slavlja. Kasnije je na svecanom objedu sudjelovala brojna rodbina fra Bernarda, braca i bogoslovi iz Provincije franjevaca trecoredaca te mnogi prijatelji i suradnici iz mjesta i župa u kojima je djelovao.

Na blagdan svetog Leonarda fra Bernard Rubinic predvodio je misu u kojoj su mu koncelebrirali dekan Vlado Bogdan, rektor Medubiskupskog djecackog sjemeništa na Šalati Ivan Gretic, župnik iz Svetog Martina pod Okicem Josip Karas, bogoslov Branko Fresl te župnik crkve i gvardijan samostana svetog Leonarda u Kotarima fra Lovro Jelušic, kada je u propovijedi istaknuo da je sveti Leonard jedan od najpopularnijih svetaca u Europi.

No, fra Bernard nije došao u Kotare kako bi se povukao u osamu, vec je pun ideja i odlucan pomoci mjestu u daljnjem razvoju, što nam je i otkrio u razgovoru.

- Kako je nakon 50 godina bilo vratiti se u rodni kraj? Je li to bilo po onoj narodnoj – svuda je lijepo poci ali najljepše je kuci doci?

- Bio sam u Njemackoj 25 godina, ali tudina je kao tudina, jedva sam cekao povratak. Prvo sam nakon povratka u Hrvatsku bio cetiri godine u Rijeci. Taj mandat mi je završio, tu sam dobio dekret i kao redovnik došao sam u Kotare, gdje mi je i srce. Ovdje bih želio obnoviti svetište i cijeli ovaj kraj, koliko se bude moglo – najprije vjerski, a onda i gospodarski. Imam cijeli plan materijalne i duhovne obnove. Puno je tu izletnika, planinara i vikendaša pa bi se ljude moglo docekati uz duhovni program, kroz proljece, ljeto i jesen. Povezan sam i s pokretima, primjerice sa suradnicama Krista Kralja, fokolarinima, povezan sam i s Hrvatskim rukometnim savezom i slicno, pa se nadam da ce se suradnja nastaviti i ovdje.

- Ako cemo gledati posljednje dogadaje cini se da ce duhovna obnova biti teža od materijale.

- Ni materijalne obnove nema bez duhovne. Mi se moramo mijenjati, poceti od sebe i onda se može djelovati na druge. Danas ne pomažu samo rijeci, vec svjedocenje. Ono što se govori treba i ciniti, jer je tek onda autenticno. Imam planove kako bi maksimalno iskoristio ovo vrijeme koje mi Bog dao i dok me zdravlje služi da pomognem ovim ljudima i uopce crkvi. Svi smo mi povezani kao udovi tijela. Želim se posvetiti i dalje radu s ljudima, jer rekoh da svaki dan posvecujem molitve ljudima kojima sam pomagao, kao što je jedan branitelj iz Rijeke koji se htio ubiti, ali sam došao kod njega kad su me pozvati i uspio ga izvuci iz psihicke i fizicke krize da se covjek oporavi i danas normalno radi. To je ta hagio terrapija koju je razvio dr. Tomislav Ivancic, a zasniva se na molitvi kada se lijeci na izvoru samog zla, a to je sukob sa savješcu, kada covjek nema više veze s Bogom, kada nema ljubavi niti smisla. Ulazimo, kažu, u stoljece depresije kada ce ljudi, zbog globalne krize i recesije, biti bolesni i bit ce potrebno lijeciti. Crkva je jedina kadra pomoci ljudima. Imam ovu tišinu i samocu i mogu se posvetiti tome. Odlucio sam i pisati memoare o svom dosadašnjem radu u pet župa, koje su mi i dalje svaki dan u molitvama pa cu i obici sve te župe, od Bibinja, Belišca, Njemacke i Rijeke tijekom ove godine.

- Rekli ste tijekom mise kakva je situacija bila u Kotarima i vašem rodnom Bukovju prije 50 godina. Što se promijenilo?

- Puno toga se promijenilo. Prije je sve vrvjelo oko crkve i samostana, bilo je puno djece, momaka i cura, pjevalo se i igralo. Sada je sve mrtvo. Nažalost, selo izumire, mladi su se iselili, momci i cure se nežene i udavaju, i to je ta tragika našeg naroda – sami sebe pokapamo. Puno je ljudi otišlo i u inozemstvo. U razgovoru s ljudima u gradskoj upravi i gospodarsvenicima možda ce se nešto moci i promjeniti, uspostaviti suradnja kako bi se pripomoglo vjerskom turizmu. Mi ovdje imamo prekrasan vrt i perivoj, oni bi se mogli urediti za grupe i pojedince preko vikenda, organizirati koncerte u crkvi i slicno. Ima dobrih i sposobnih ljudi koji su voljni suradivati. Moramo skupiti sve te snage, svu tu energiju i pokušati nešto realizirati, kao što sam realizirao u Belišcu i u hrvatskim misijama u Njemackoj. Jesam idealist pa se savjetujem s ljudima kako ideje realizirati. Meni je pri svemu tome bitan covjek, jer volim docekivati ljude, susretati se s njima jer i prava pobožnost porema Bogu je ljubav prema bližnjemu i covjeku.

- Imate ideje kako bi se ovaj kraj mogao revitalizirati?

- Pokojni akademski slikar, prof. Šuletic rekao je da je ovo jedan od najljepših krajeva na svijetu, a i kardinal Stepinac mi je jednom prigodom rekao da bi se želio pod stare dane skloniti u ovaj samostan. Ovo je zaista idealno podrucje, ekološki cisto, oaza mira i s vremenom može postati izvor duhovnih i tjelesnih energija. Slušam kako vikendom od 10.000 do 15.000 planinara i vikendaša dolazi u ove krajeva, u plešivicko i žumberacko gorje. Cesto su to i grupe i pojedionci raznih duhovnih pokreta.. Mislim i o njiima. Ovaj je kraj sada povezan autobusnim vezamama, ima asfalt, telefon... Razvoj postupno ide u pozitivnom pravcu. Ljudi su uglavnom zaposleni, ali istodobno bi mogli i svoje poljoprivredne proizvode dobro unovciti. Smatram da ovaj ambijent, ova župa i samostan, mogu oživjeti i s vremenom postati žarište duhovne i vjerske kulture, mala oaza. I nekada je ovaj samostan znacio puno na tom polju, to njegova citava povijest dokazuje, o cemu govori i nedavno izašla knjiga Paška Cvekana, OFM.

Taj pocetak duhovne obnove puno bi znacio za ovaj kraj. No, sve se može i nadopuniti materijalnom obnovom. Trebalo bi obnoviti crkvu, ponajprije krov, uvesti grijanje u samostan, urediti i namjestiti sobe za goste da u njima mogu prespavati, podrumske prostorije urediti kao pajdašnicu za prijem izletnika, osobito ljeti. Može se urediti okoliš samostana, zasaditi cvijece, urediti parkiralište, u vrtu napraviti nadstrešnicu s klupama. U vocnjaku se može napraviti staza i mali vidikovac, postaviti klupe. Vrt se može maksimalno iskoristiti za povrce i voce kako bi se s tim moglo gospodariti cijele godine. Može se hraniti što više živadi i svinja, uglavnom što se više osloniti na vlastitu ekonomiju i proizvode. Može se uciniti puno, ali u tome mora sudjelovati cijela župa, cak i one koji ne dolaze u crkvu zadužiti da daju svoj godišnji prilog, može u novcu, a može i kroz pomoc u radovima. Može se odrediti tko ce izorati vrt, pokositi travu, sušiti sijeno, brati voce, skuhati rakiju... sve to ljudi znaju i hoce. Na svim susretima (krštenja, vjencanja, sprovodi) treba se na to podsjecati i o tome voditi knjige. Za pomoc se treba obratiti svim župljanima izvan mjesta pa i izvan Domovine. Lijep prijem svakog gosta i izletnika bit ce najbolja reklama. Mislim da je ovo idealno podrucje i za zimske sportove, uz izlete na Oštrc i Japetic, blagoslov vozila, branje kestena, vrganja i grožda. Tu su i godišnja proštenja kada nam dolazi puno ljudi. Jasno, za financiranje obnove objekta crkve i samostana treba zainteresirati državne i crkvene vlasti, našu provinciju, pronaci donatore, ali i sami moramo ponuditi materijalno i duhovno namjerniku ili organiziranim grupama civila ili duhovnim osobama. Ovo je kraj u kojem se mogu održavati duhovni seminari, pjesnicke veceri, koncerti, predavanja, okupiti što više ljudi i vratiti život.

M.Šipuš

Fra Bernard Rubinic

Fra Bernard Ivan Rubinic roden je u brojnoj obitelji u Bukovju kraj Kotara 23. listopada 1932. U Provinciju franjevaca trecoredaca primljen je kao sjemeništarac 1943., a svecane redovnicke zavjete položio je 1955. godine. Za svecenika je zareden na Petrovo 1959. u zagrebackoj prvostolnici. Nakon vojnog roka magistrirao je na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Mladu misu slavio je 5. srpnja prije pedeset godina u župnoj crkvi u Plešivici kojoj je tada pripadalo Bukovje. Prva župa u kojoj je djelovao bile su Bibinje kraj Zadra. Poslije toga je, kao prvi župnik nove župe, radio u Belišcu gdje se uz stvaranje župne zajednice zauzeto posvetio i izgradnji župne crkve. Nakon kratke službe u Kloštru Podravskom djelovao je dvadeset i pet godina kao svecenik i dušobrižnik za naše vjernike u njemackoj Biskupiji Essen, u hrvatskim katolickim misijama u Lüdenscheidu i Mülheimu-Oberhausenu. Posljednje cetiri godine bio je gvardijan i župni vikar na Pehlinu u Rijeci a od ove jeseni bit ce u samostanu u svojoj rodnoj župi u Kotarima. U svom bogatom pastoralnom i svecenickom radu cesto je imao zadace pokretanja, zapocinjanja i gradenja koje su donosile plodove zahvaljujuci njegovu daru i umijecu susretanja s ljudima i oduševljavanja za vrijednosti i ideale kršcanske vjere i poruke. Posebno se, s vidljivim Božjim blagoslovom, zalagao i za nova duhovna zvanja iz zajednica u kojima je radio.

IKA

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)