Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Odgovor Komunalca na upit o (ne)postojecem stroju za iscrtavanje horizontalne signalizacije

Ima ga, al' ko da ga nema

Odgovor na polemiku koja se razvila na web stranicama Glasnika nakon nedavne izjave gradonacelnika Kreše Beljaka kako Komunalac Samobor nema potrebnu mehanizaciju za iscrtavanje horizontalne signalizacije te na tvrdnje nekih naših citatelja kako ta izjava ne stoji, provjerili smo stanje stvari u Komunalcu.

Odgovor koji je stigao pokazuje kako su obje strane donekle u pravu. Naime, kako stoji u odgovoru kojeg smo primili, "Komunalac posjeduje stroj za iscrtavanje horizontalne signalizacije ogranicenih mogucnosti, tj. dobar je samo za manji obim radova, npr. iscrtavanje pješackih prijelaza". Drugim rijecima, Komunalac izraduje horizontalnu signalizaciju samo ako se radi o manjem obimu radova, tj. ako se radovi mogu izvesti s postojecim strojem.

U daljnjem pojašnjenju navedeni su nam i konkretni nedostaci postojeceg stroja: nema kompresor pa se prije nanošenja boje površina kolnika ne može ispuhati (kvalitetno ocistiti od prašine), stroj nije samohodni (kao što nalažu Privremeni tehnicki uvjeti za radove na izvedbi horizontalne signalizacije na cestama) nego radi na guranje, tako da ne može poslužiti za bojanje srednje pune i isprekidane linije, buduci da ne može postici ravnu liniju, odnosno ne može osigurati propisanu geometriju oznaka.

U odgovoru Komunalca navodi se da je stoga sa zagrebackom tvrtkom Signalizacija d.o.o. koncem lipnja potpisan Ugovor o uslugama izrade horizontalne prometne signalizacije i to za oko 69 tisuca kuna bez PDV-a. Osim iscrtavanja parkirališnih mjesta, izraduju se i ostale oznake na kolniku, a sve po jedinstvenoj nomenklaturi radova za tekuce održavanje cesta navedenoj u Službenim vijestima Grada Samobora. Javni natjecaj je proveden u otvorenom postupku javne nabave br. 24-M-09 i objavljen u oglasniku javne nabave pod brojem N-16-M-129595-080609, 9. lipnja 2009. godine. Obavijest o sklopljenom ugovoru za iste usluge objavljen je u oglasniku javne nabave pod brojem N-07-M-133382-070709 od 8. srpnja 2009. godine – piše u odgovoru Komunalca.

K.S.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (10)

Robert Škiljan podrobnije pojašnjava što se to sa SOK-om dogadalo od 1980. - 1984. godine

Evo zašto Maroevic lažira povijest

Buduci da do danas (8. studenoga 2009.), skoro mjesec dana nakon upozorenja na iznošenje netocnih cinjenica, Mislav Maroevic još uvijek nije na web stranici Radio Samobora ispravio netocan podatak, prema kojem je on bio "programski voditelj" SOK-a u razdoblju od 1980. do 1984., kada je taj klub bio proglašavan "najorganiziranijim omladinskim klubom u bivšoj državi", prisiljen sam dodatno podsjetiti na ta vremena.

Inace, naravno da imam razumijevanja za jednu i ne tako lošu ljudsku osobinu, prema kojoj covjek žali za nekim stvarima koje je u svom životu napravio, ali isto tako poželi da je neke radio, a nije, iako mu se sada cini da je mogao... Manje razumijevanja imam za one koji u zrelim godinama svoje biografije "farbaju", dodaju im nepostojeca zbivanja i "kite se tudim perjem", a posebno mi se gade oni koji to rade zbog mogucih prizemnih materijalnih interesa.

Kako je pocelo

Samoborski omladinski klub - SOK nastao je krajem 1980. godine odlukom tadašnjeg Predsjedništva Saveza socijalisticke omladine Samobora, a u skladu s nastojanjima da se u svakoj sredini pokrene sastajalište i okupljanje omladine (tadašnje mladeži), s raznovrsnim programom, a kako bi omladina svoje slobodno vrijeme koristila "konstruktivno i kreativno".

Prvi je voditelj, kako sam to nedavno vec napisao, bio Ivica Šintic, tada vec bivši predsjednik Saveza omladine, koji me je nekoliko mjeseci nakon osnivanja pozvao na sastanak i ponudio mi vodenje kluba. Naime, stvari se nisu odvijale "po planu i programu" i omladinska je organizacija procijenila da bih ja to mogao dovesti u red.

Tako je i bilo.

Prostor tadašnjeg SOK-a bila je zapuštena zgrada u kojoj je nekada bilo rodilište, cije je preuredenje bilo preduvjet za odvijanje bilo kakvog suvislog programa. Love, baš kao ni danas, nije bilo, iako je to bio samo privid, baš kao i danas. Naime, tada je u Zagrebu osnovano udruženje (udruga, rekli bi danas) pod nazivom Zajednica omladinskih klubova, koja je trebala služiti kao financijska i programska potpora tadašnjim omladinskim klubovima. Nacuo sam da se sprema i nekakav natjecaj za dodjelu financijskih sredstava, provjerio i - bilo je tocno. Treba reci da su šanse da se neki samoborski klub onda docepa bilo kakvih novaca iz nekog fonda bile minimalne (baš kao što je to i danas), ali ponekad se isplati biti uporan.

Izradio sam Program rada kluba za naredno razdoblje i pridodao mu arhitektonski projekt uredenja s realnim troškovnikom (izradio ga je Miro Ivanšcak, besplatno), te projekt ventilacije (izradio ga je ing. Goran Harasdy, besplatno). Sve sam to lijepo uvezao i knjigu dostavio gdje treba.

Na sjednici Komisije koja je dodjeljivala sredstva naš je Program proglašen kao najbolji i dobili smo pristojnih (za ondašnje i današnje uvjete), preracunato (otprilike, prema vrijednosti radova i cijenama opreme) cca 80.000 eura. Više od nas dobio je samo tadašnji mega projekt zagrebacke omladinske organizacije - klub Đuro (danas Đuro2) u tadašnjoj Ulici Moše Pijade (danas Medvešcak) - oko 220.000 eura. Drugi su, zapravo, dobili sitnice.

Tako je zapravo nastao SOK, ono što se danas pod njime podrazumijeva.

Da se ne bi šalili, novac je u cijelosti bio uplacen na racun samoborske omladinske organizacije, bio trošen samo za kupnju i nabavu opreme i radove, a vecinu posla na uredenju kluba napravili smo sami - volonterski, mi koji smo tada u klubu "radili", ako se to tako može nazvati.

Bilo nas je više

Red je sada da se i prisjetim onih koji su u podizanju SOK-a svojim entuzijazmom i uloženim trudom najviše sudjelovali (neka se ne uvrijedi netko omaškom izostavljen): Danijel Kalaica, Silvije Jesenkovic, Leon Gmaz, Nenad Brunec, Božidar Vitko, Krešo Cakanic, Hulk, Dražen Cosic (nisu u klubu svi radili cijelo vrijeme, neki su odustajali, a novi su dolazili)...

Napravljene su relativno civilizirane sanitarije, garderoba, šank, pozornica, "složeni su" razglas i "light show", na prozore su stavljene rešetke, instalirana je ventilacija, za cijeg se rada u potpuno ispunjenom klubu nije vidio ni tracak dima...

Treba istaci da su svi prije spomenuti u klubu radili za minimalni honorar, a ja sam bio stalno zaposlen u bivšem Kristalu.

Program je bio posebna prica. Disco je radio svaku subotu i nedjelju, rock koncerti su bili svaki petak (nastupilo je stotinjak razlicitih bendova), jedno vrijeme su svaki cetvrtak bile kazališne predstave (izvedeno je dvadesetak monodrama), a priredeno je i tridesetak veceri poezije (vodio ih je Marijan Cekolj). Bilo je i drugih sadržaja, ali dosta o tome.

Programi se nisu financirali ni jednom parom (današnjom lipom), iz bilo kakvog i bilo cijeg proracuna. Sve se placalo iz prihoda ulaznica disco veceri i zarade na šanku. Sve zahtjeve za sustavnim reguliranjem rada SOK-a tadašnja je omladinska organizacija ignorirala, a u prilog tome ide, primjerice, cinjenica da smo cijelo vrijeme radili bez telefona! Do kuda je išlo "nemiješanje" tadašnjih politickih struktura u rad te, u to vrijeme najpopularnije, samoborske institucije, ide i ignoriranje naše molbe da nam se omoguci korištenje telefonske linije koja je bila s druge strane zida, u prostorijama tadašnjih Samoborskih novina. Uzalud. Koncerte i druge nastupe ugovarao sam iz telefonske govornice ili iz Hotela Lavica. Sve je to slutilo na nešto lošega, što se na kraju i pokazalo, "pakiranjem" za koje malo ljudi zna, pa je red da se i o tome nešto kaže.

Ajde, druže, malo s nama

Dakle, 1984. godine na klub je jednog dana stavljen lokot i u njega se nije moglo uci. Meni su istog dana na Trgu kralja Tomislava, kod Medveda (današnjeg Tina) prišla dva milicajca (tadašnja policajca) u civilu i diskretno me pozvala u obližnje parkirani auto (tada se još moglo parkirati na placu). Razlog: nalog za pretres stana. Bili su korektni, jednog sam poznavao, a poznam ga i danas, i od mene su zatražili da sam nadem i dva svjedoka - najbolje susjeda. Zamolio sam ih da to ipak, iz razumljivih razloga, ne budu susjedi, pa su pretresu svjedocili jedan prijatelj i moja tadašnja djevojka. O veselju roditelja, iznad kojih sam živio, ovom kolektivnom posjetu i pretresu kuce ne trebam ni pricati.

Uzeli su mi sve što im je bilo interesantno: od glazbene linije do zbirke maraka (s naglaskom na one iz NDH), pozdravili me i otišli. Pasoš (današnja putovnica) se podrazumijevao.

Pomalo mi je sve to bilo blesavo, buduci da me nitko na ništa takvog nije upozoravao, a ni policajci mi (ondašnji milicajci) nisu bili dužni reci o cemu se radi. Tek kad sam dobio poziv za saslušanje u Okružni sud u Zagrebu (na Zrinjevcu), kod istražnog suca Balde Papca, koji je u to vrijeme vodio istrage u nekoliko slucajeva velikih gospodarskih (ondašnjih privrednih) kriminalnih (ondašnjih kriminalnih) slucajeva, malo me steglo oko srca. Konzultirao sam se s prijateljicom - odvjetnicom Dafinkom Vecerinom i ona mi je stvari opisala u pravom svjetlu. Po tocki Zakona po kojoj sam pod istragom mogu dobiti od 5 - 20 godina robije. Dakle, ako sam kriv, najmanje pet, manje nije moglo.

5 - 20 godina

Što mi se "stavljalo na teret"? Pa, da sam vodenjem kluba "oštetio društvenu zajednicu" (danas "hrvatsku državu"), za "još neutvrdenu svotu" itd. Iz višesatnih razgovora s drugom (danas gospodinom) istražnim sucem moja mi je situacija postajala sve jasnija i jedino što me je moglo spasiti bilo je svjedocenje svih koji su sudjelovali u radu SOK-a, od mojih suradnika (prije navedenih), do onih koji su nastupali. Predao sam sucu popis od 80-90 svjedoka na koje sam se namjeravao pozvati, koji su trebali potvrditi da sam im novac dao (a ne da su placali oni meni). Baldo Papac me lijepo zamolio da broj svedem u razumne okvire. Pogodili smo se na tridesetak svjedoka i sve je završilo kak spada. Nakon višemjesecnih ispitivanja reda svjedoka, pa reda mene, gospodin (ipak je bio gospodin, iako je bio i drug) Baldo Papac ispricao mi se (!) u ime sistema (tadašnjeg sustava), uz recenicu koja mi se lijepo urezala u pamcenje: "Druže Škiljan, prema svemu što smo u istrazi saznali, Vi ste taj klub i grad u kojem živite zadužili u daleko vecoj mjeri od onoga za što vas se pokušalo okriviti".

Naravno (sada prirodno) da me je zanimalo tko mi je to smjestio i, prirodno (prije naravno), da mi je istražni sudac to rekao, iako nije smio (i to mi je rekao). Dakle, smjestili su mi decki i cure iz Predsjedništva tadašnje Socijalisticke omladine, a (to sam saznao kasnije), na jasan i direktan pritisak iz Komiteta (Gradskog komiteta SKH Samobor).

Tako je završila moja prica o SOK-u. Bilo je toga još i puno više od toga, ali neka to ostane za neku drugu priliku. Svi spomenuti u tekstu (kao i oni koji se podrazumijevaju), još su uvijek živi pa moju pricu mogu potvrditi ili demantirati.

Moglo je bit i gore

Da, a kaj je bilo sa stvarima koje su mi u pretresu oduzete?

Nekoliko tjedana po (samo za mene) sretnom završetku istrage, pozvali su me u Opcinski sekretarijat unutrašnjih poslova (danas i na istom mjestu Policijska postaja Samobor) i poželjeli mi vratiti oteto, sve po spisku (danas popisu). Išlo je uredno, sve dok nije došlo do zbirke maraka. Nje jednostavno nije bilo. Razumljivo, i za nju sam pokazao odredeni interes, na što mi je, isti onaj kojeg je ona kod pretresa najviše zanimala, poceo nakašljavanjem, namigivanjem i, onim što smo nekad zvali "govor tijela" (danas body language), dao do znanja da bi se, nakon svega, ipak trebao zadovoljiti i s minimalnim gubitkom.

I jesam.

Evo, Maroevicu, tako je to bilo od 1980. do 1984. u i oko SOK-a. Od tada je prošlo cetvrt stoljeca, a ja bih mogao o tome srat još mjesec dana, baš kao i ti na skupovima HDZ-a.

Robert Škiljan

FOTO: Zijah Sokolovic: Glumac je glumac je glumac...

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (45)