Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Inicijativa Jože Prudeusa za rješavanje pitanja sigurnosti u prometu ucenika Osnovne škole Samobor

Prolaz za bezbrižan put do škole

Stari dio Samobora, onaj Samoborcima i tolikima koji ga vole najpoznatiji i najljepši, smjestio se u tijesnoj udolini, kotlini izmedu dvaju bregova: Tepca s jedne i Stražnika s druge strane. Sredinom protjecu potok Gradna, Livadiceva i Starogradska ulica. Tu se zgusnulo sve ono što Samobor cini privlacnom razglednicom. I doista, u neka predvremena današnjem, ovome se nije imalo što dodati, a pogotovo oduzeti.

Mnogima, nažalost, Samobor nije vec poodavno malo, ljupko, omiljeno izletište. Pogotovo ne "malo"(!). Tek rijetki, koji se približavaju stotom rodendanu, imali su povlasticu živjeti u Samoboru, gradicu s tri, a kasnije pet tisuca žitelja ugodno rasporedenih od Langove do Šmidhenove, raštrkanih kratkom Gajevom i Perkovcevom koja se negdje oko Zagrebacke zaustavljala.

U samo nekoliko desetljeca umnožio se broj stanovnika sedam puta - pa s 5 na 35 poskocio. Nekoc sela samoborske okolice spojiše se sa samoborskim ulicama. Uznizale se kuca do kuce, od Podsusedskog mosta do mosta preko Gradne ispod Staroga grada, stisnula se dvorišta jedno uz drugog od Bregane do vojarne. Novi Samobor-gradici sagradiše se na sve cetiri strane. Ne tako davno vec je i Južno prestalo biti rubno.

S ovim cinjenicama uselili se u grad (ma kakav gradic!?) i sve brojniji i složeniji problemi. Dok su u vrijeme gradonacelnika Šmidhena osnivali Društvo za poljepšavanje Samobora, a on pošumljavao goli Stražnik; dok se u Livadicevo vrijeme amo stizalo seoskim kolima i gospodskim kocijama, pa desetljecima potom tek Samoborcekom, kasnije autobusom dva puta prije, dva poslije podneva, i to samo iz pravca Zagreba (u drugim smjerovima se pješacilo ili u kolima s volovskom zapregom vozilo), danas su ulice ispresijecale Giznik i Stražnik, stotine je autobusnih polazaka i dolazaka danju, a i sve više nocu, kruži se od Samobora do skoro svakog sela.

Pricu o gradnji obilaznice Levicar bi smatrao dobrom samoborskom šalom. Ili bi cudakom smatrali nekoga da je samo prije tridesetak godina prorocki trabunjao o nezaobilaznoj potrebi tunela ispod Dubrave. Koješta! Srecom je Gradna plitka, inace bi se zasigurno danas, kakva su (ne)vremena došla, vec ustalila uzvodno i nizvodno od Medsava do Rudarske drage brodska linija.

No, stvari, kako su krenule brzo nizbrdo, ubrzo su pokazale da ce štošta u gradu trebati o cemu se nekoc nije ni sanjalo. Nažalost, za mnoge ce civilizacijske novotarije doci ili vec stiže danak na naplatu. Suzimo ovu lamentaciju: što je tu je, kako je tako je. Suzimo pricu (istinu) na goruci problem koji danomice sve više ugrožava živote najmladih stanovnika Samobora. U pitanju su djeca. Đaci OŠ Samobor.

Ocito je da su odluku o izgradnji škole na Stražniku donijeli ljudi koji nisu mislili koliko daleko cemo u prometu otici, i to samo u pedesetak godina. Ima li ljepšeg mjesta za školu nego u miru podnožja Stražnika, na rubu šume, a stotinjak metara od središnjeg samoborskog trga. Pravo su izabrali u pravo vrijeme, ali ne za kriva vremena koja su prebrzo dojurila.

Suzimo okvir price (istine) na trokut Šmidhenova - Obrtnicka - Stražnicka. Vremenski izmedu rujna i lipnja. Niz spomenute ulice u kojima je i dvosmjerno kretanje prometala otežano, a onih vecih gotovo nezamislivo, kolaju od jutra do veceri, uz svekoliku nemoc triju semafora, osobni automobili, kamioni sa i bez prikolice, betonske mješalice, autobusi, motori, bicikli (odvažnijih vozaca), jureci pokraj puckoškolaca, tek djelomice dijelom puta osiguranog kojih pedesetak metara željeznom ogradom, a vecim dijelom gotovo se ocešu kotaci o djecje torbe. Imajmo na umu da je u prometno zgusnutom raskrižju smješten i vatrogasni dom!?

Prizemljimo kazivanje, jer cinjenice ne dopuštaju ikakva odgadanja rješenja ovog opasnog stanja. Kada se nesreca dogodi, kada prvo dijete završi pod kotacima i najobzirnijeg vozaca – bit ce prekasno za stavljanje ovog problema na dnevni red redovnih i izvanrednih sastanaka. Može li se pronaci optimalno rješenje za miran dacki dan i roditeljski san o ovom, do sada i za sada, neprimjerenom prilazu školi? Mora. Žurno.

Rijec je o 800 (slovima: osam stotina!) djece koja dva puta dnevno hodaju uz rub(njak) moguce nesrece, pa ma tko bio kriv: nestašno dijete ili vozac kojemu se žuri. Ne može se preseliti školu, ne mogu se razmaknuti ulice, besmisleno je razmišljati o pothodnicima ili nathodnicima... Ali, moguce je promijeniti smjer kretanja, pronaci prolaz kojim ce daci do škole i iz škole ici bezbrižno, bez pratnje jurecih automobila.

Odmah da svima bude jasno: rješavanje ovog problema nema nikakve veze s buducom obilaznicom i bogtepitaj kada probijenim tunelom. Ovuda ce i onda kad se to izgradi i probije, kolati prometala kolnikom, djeca nogostupom. Dok je škole tu gdje je, dok je Obrtnicke i Stražnicke takve kakve su.

Kada spomenusmo nogostup, onda treba istaknuti i posebnost ovih kojim koracaju mališani. Izmedu tri semafora širina nogostupa je razlicita. Tridesetak metara je metar i nešto više, a na ostalim dijelovima, dakle pet puta više širina je vrlo promjenjiva - izmedu trideset i pedeset centimetara. Uvjerite se da ima i odstupanja, pa na nekim mjestima ne prelazi niti dvadeset! Ovaj problem nema veze niti s bogzna kada izgradenim novim autobusnim kolodvorom, jer crna dionica izmedu dva semafora ostaje dok je škole na Stražniku.

Znaci li to da ne postoji drugo rješenje nego po starom ili da daci krenu preko krovova? Sugradanin Dražen Cosic, koji je i sam kao dak skupa s bratom iskusio opasnost koja vreba postojecim putom, a i strepio kad su mu necaci bili prvašici, pokušava pronaci trajno sigurno rješenje: kroz park do škole! Širokom, poplocenom (ili asfaltiranom) stazom iz Šmidhenove pred školska vrata. Pješackom stazom, mirno i sigurno do i iz škole. Prolaz za promet ikakvim prometalima zabranjen.

Neupucenima u ovaj moguci spasonosni prolaz evo pojašnjenja. Ulaz u ovaj prolaz bio bi tocno sucelice današnjem autobusnom kolodvoru. Blagom uzbrdicom ima pedesetak metara do školskog dvorišta. Pridruže li se tu još dobrohotni pojedinci i tvrtke za asfaltiranje, postavljanje rasvjete, možda klupe... staza dackih i roditeljskih snova mogla bi postati stvarnost!

Istinabog, postoje tu i cestice privatnih vlasnika, o cemu treba svakako voditi racuna poštujuci zakonske okvire (rijec je o zemljištu na kojem nije predvidena niti dopuštena izgradnja, dakle to su povrtnjaci, koja vocka, stablo, grmlje, šipražje), ali postoji i nešto što je najbolje – razgovori, dobra namjera, dobronamjernosti... Dar, dogovorni otkup, zamjenski i slicno. Ne poznam toliko zakone koliko zakon plemenitosti i opceg dobra.

Mada nije rijec o necemu velikom, ipak i cestica je privatna cestica i potreban bi bio razgovor i dogovor. Interes sigurnosti djece interes je i gradske uprave, dakle i rješavanje neriješenog dijela buduce staze bilo bi u nadležnosti gradskih vlasti otvorenih za mudar, dobrohotan i pravican dogovor s postojecim vlasnicima spornih cestica. Za opce dobro vrijedi dobro procijeniti što se daje, a koliko dobiva.

Naposlijetku i drugo, nipošto drugorazredno. Umjesto samoniklog raslinja, korova, draca, pravog boravišta za zmije i štakore, te stabala obraslih bršljanima, doskora (zašto ne?) uz stazu: tisa, lipa, jela, crni bor, javor... U srcu grada koji se nekoc dicio svojim perivojima – botanicki vrt na putu prema školi! No, to je drugi dio ove price koja bi bila lijepa tek kad bi se ostvario njen prvi dio.

Mogucnost da umjesto prvašica u školu idu roditelji teže je ostvariva od spomenute.

Joža Prudeus

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (33)